Kolumne

nedjelja, 5. ožujka 2017.

Krunoslav Mrkoci | Pjesnik - prorok (pod zaštitom Apolona)


U starogrčkom jeziku i u mentalnom svijetu starih Grka nije postojala posebna riječ za umjetnost. Sve vrste ljudskih umijeća: lončar, kožar, kovač, tesar, oslikavanje posuda, pravljenje brodova, kipova, građenje zgrada, zidova, pisanje, pjevanje, sviranje - sve je to bilo obuhvaćeno kod starih Grka jednom riječju, iz koje dolazi i naša moderna riječ tehnika: tekhne.

Tekhne je značila doslovno vještinu, umijeće. Stari Grci, dakle, nisu razlikovali umjetnost od obrta. Naravno, bili su svjesni da su pisanje i pjevanje dvije djelatnosti poprilično različite od npr. klesanja kamena ili kovanja oklopa, mačeva i motika.

Bili su svjesni razlike između tzv. duhovnih djelatnosti koje nemaju primjenjivu materijalnu funkciju, nego služe ljudskom duhu i duši na njezinom putu kroz život. Takve djelatnosti bile su pod zaštitom Muza, i bilo ih je devet.

Ono što bi u svijetu starih Helena bilo najbliže našem modernom poimanju umjetnosti kao nečega uzvišenog, duhovnog, pa čak i proročkog (u smislu da svijetu govori o njemu samome), bila bi definitivno poezija i glazba. Pjesnik se kod Grka uvijek smatrao jednom vrstom proroka, komunikatora s bogovima. Homer je bio slijep, znakovito, a sve je znao o prošlosti, o ljudima i bogovima. Slijep je bio i vrač Tiresija. Slabovidnost ili sljepoća u ovom svijetu, vezivala se uz proročki dar i sposobnost da se vidi u drugi svijet, u prošlost, u ljude, u budućnost. Stoga se pjesnika u antici smatralo nekom vrsti proroka koji govori ljudima stvari nadahnut od boga. To su znali i Rimljani. Bio je toga svjestan i mladi Rimbaud kada, u jednoj od svojih školskih zadaća na latinskom (kojim je vladao savršeno), kao šesnaestogodišnjak kaže i obećava sam sebi: "Tu vates eris!" Bit ćeš pjesnik/prorok!

Kao zaštitnika pjesnika i poezije poimalo se boga Apolona. Za stare Grke, bogovi su bili bića koja su živjela tamo negdje gore, na Olimpu ili, tko bi ga točno znao, na nebesima, ali su imali moć materijalizacije i često su šetali među ljudima. Trebalo je paziti da se ne sretne boga ili nekoga koga je bog poslao i ovlastio, pa da ga se slučajno ne uvrijedi.

Nikada se nije točno znalo gdje je bog, što radi i gdje hoda jer su bogovi, kao što vidimo u Odiseji, na primjeru Atene, mogli poprimati obličja kakva su htjeli.

Apolona se dakle, među svim bogovima, smatralo zaštitnikom poezije. On je bio bog svjetlosti, bog zaštitnik proricanja, proroka i proročišta; uz sebe je često nosio liru i svirao i pjevao. Imao je velike moći. U svojoj pojavi i liku, bio je uvijek mlad i lijep muškarac. Bio je simbol i zaštitnik mladića i muške ljepote. Njegovo najpoznatije mjesto, na kojem je bog Apolon dopuštao Pitiji da govori ljudima i svijetu misli i riječi koje je on slao, bili su Delfi, mjesto u središnjoj Grčkoj.

Njegovo sveto mjesto bio je i sićušni otok Delos, oko kojeg su Atenjani okupili u klasično doba svoj pomorski savez. Uglavnom, Apolona se nije smjelo uvrijediti niti izazvati. Jedan takav, koji je izazvao Apolona na dvoboj u sviranju lire i pjevanju, nakon što je izgubio od Apolona, ovaj mu je oderao kožu. Apolon je bio hirovit bog, s lirom u ruci, u liku mladog muškarca idealne ljepote, u brzom hodu. Nije se dao vrijeđati niti zafrkavati.

Pa ipak, jedno je bilo sigurno: Apolon drži svoja obećanja. Ta kako i ne bi, kada njegova su obećanja bila - proročanstva.

1 komentar :

  1. Apolon je mlad i lijep, voli i ženski i muški svijet. Pod njegovom zaštitom nisam ja, pa ostah sitni skriboman. Prorekao mi slavu nije. I dok hiroviti bog, s lirom u ruci prekrasno pjeva, ja poput mačke u veljači zavijam do neba.
    Kuga.
    Srdžba.

    OdgovoriIzbriši