prije svitanja,
prije sna
dolazi.
Što sve treba učiniti,
kome zahvaliti,
koga posjetiti,
po potrebi i kamen u glavu baciti
kad više nikog nama.
Svi su nekako zauzeti činjenjem
što davno već učinjeno je.
Sve stari,
polako umire,
nestaje u dosadi.
Topi se u uzavrelom loncu života
iz kojeg ni para više ne izlazi.
Koje knjige čitati,
koje baciti na lomaču zaborava?
Kome molitve uputiti
kad ih nitko ne čuje jer previše je onih kojima se izriču.
Uzalud se trudiš postavljati pitanja.
Uzalud se trudiš razumjeti,
prihvatiti stvarnost koju je bolje ostaviti po strani,
zakopati u zemlju, pijeskom prekriti,
sakriti pod kamenje
poput kakvog starog olinjalog psa
i na kraju oprezno zalajati na mjesec
pazeći da umjetno zubalo
ne ispadne,
ne zaprlja se blatom i prašinom.
Još jedan zalazak sunca,
prije svitanja,
prije sna
prolazi,
uglavnom u tišini.
Nema komentara :
Objavi komentar