Neven Vulić | Treba nam tv-emisija za spisatelje poput Million's Poet

Razgovor vodila Sandra Pocrnić Mlakar

Kakav je odnos domaćih i stranih autora na našoj književnoj sceni, kako se domaći autori afirmiraju, koliko se u njh ulaže i kakve su im perspektive? Mladi autori često si postavljaju takva pitanja, osobito u krizi, kada je su silnice razvoja slabije, pa je izraženija potreba da se sagleda cjelina kako bi se donijela odluka o sljedećem koraku. Za odgovore smo ovom prilikom zamolili Nevena Vulića, književnog kritičara i urednika emisija o kulturi, a dodatni povod za razgovor je "Ciganin, ali najljepši", novi roman Kristiana Novaka, koji je odmah po objavljivanju proglašen romanom kakav se rijetko pojavljuje u domaćoj književnosti.


Kako komentirate objavljivanje novog romana Kristiana Novaka u nakladničkoj kući Oceanmore? Ispunjava li Novakov roman „Ciganin ali najljepši“ visoke kriterije koje Oceanmore održava sa stranim autorima? Po čemu je „Ciganin… „ izuzetan i što je presudilo njegovu objavljivanju u kući Oceanmore?    

Igrom slučaja skupio sam puno životnog iskustva u nagovaranju, i to baš Kristiana Novaka. Prvo sam se prije nekog vremena potrudio da sudjeluje u „Noćnoj kavani“, HRT-ovoj emisiji iz kulture u kojoj sam radio kao novinar, jer je oklijevao u vezi tog televizijskog nastupa, a naposljetku sam s njime razgovarao o tome da svoj novi roman objavi u OceanMoru, što se i dogodilo. Mislim da kriterije u njegovom slučaju ne treba previše komentirati. Pisao sam o „Črnoj mati zemli“, dakle odmah mi je bilo jasno kakav autor je u pitanju. Zbog toga sam ga i pozvao u „Noćnu kavanu“, jer svakako treba dati više medijskog prostora kvalitetnim autorima mlađe generacije. U međuvremenu je Kristian kod nas objavio novi roman„Ciganin, ali najljepši“, koji je kritika odmah prepoznala kao iznimno djelo i koji je sjajno animirao našu književnu publiku. Osobno me najviše fascinira upravo Kristianov neposredan odnos s publikom i način na koji njegovi tekstovi komuniciraju s čitateljima i obuzimaju ih. Naprosto je nevjerojatno koliko duboko i široko oduševi svakim novim tekstom.

Kao iskusni književni kritičar i promatrač književne scene, koje šanse vidite u trenutnoj krizi nakladništva? Ima li hrvatska književnost, dobrano nakon svojih prvih pet stoljeća, priliku da se oslobodi predodžbe o književniku kao društvenom otpadniku koji umire u bijedi, ali ulazi u lektiru?

Naravno da je akutna i produžena kriza uvijek nečija šansa, no ne mislim da je to nešto što bi trebalo promatrati na takav, pomalo romantičan način. Rezultati krize (koja je zapravo postala normalno stanje) porazni su upravo za one koji knjigu obožavaju – sve je manji broj kvalitetnih prijevoda visoke književnosti, potplaćeni su svikoji u lancu proizvodnje knjige sudjeluju, a za knjigu je svake godine sve manja i manja zainteresiranost. Dakle, radi se o posve nezdravim tendencijama. To je već stara, repetitivna i zamorna priča koja svakako dovodi do toga da su i autori sve očajniji. Ako oni danas preispituju osobne razloge za stvaranje i pisanje novih tekstova, što sasvim sigurno rade, vjerojatno više nisu ni sami sigurni radi li tu o ljubavi ili mazohizmu. Šanse da se hrvatski autori probiju uvijek postoje, no živjeti od pisanja književnosti, nažalost, baš i nije moguće. Kvalitetan pisac teško će ostati po strani i to je dobro, ali prilično malo i nezainteresirano tržište, i rasturen i inertan knjižarsko-nakladnički sustav baš i nisu sjajna startna pozicija za mladog autora.

Je li naša publika razmažena stranom produkcijom, s obzirom na golemi uvoz literature s vrhova top-lista moćnijih književnosti, najčešće američke? Kako hrvatski pisci konkuriraju stranoj produkciji? Koliko su strani uzori relevantni za hrvatske književnike?

Naša publika nije razmažena, već siromašna i zapostavljena. Problem je što ona nema dovoljno love da knjigu kupi, jer je, s obzirom na okolnosti, još uvijek smatra luksuzom. I ne mislim da je prijevodna književnost, ili američka prijevodna književnost, neki veliki bauk. Svjetski bestseleri uvijek će postojati i tako treba biti, problem je u tome što mi zadovoljavajućim tempom ne stvaramo naše bestselere i naša kvalitetna djela koja bi mogla biti dostupna na svjetskoj razini, i strukturno ne podržavamo naše pisce onoliko koliko bismo trebali. Prijevodi hrvatske književnosti na velike jezike za nas su poprilično bitni i trebalo bi se fokusirati da naše najbolje pisce dugoročno podupiremo. Bilo bi divno kad bi se mogao usustaviti neki oblik izdašnije i značajnije potpore stranim nakladnicima za prijevode hrvatskih autora, dakle da se za to odvaja puno više novca nego što je sada slučaj. Takvim specijaliziranim institucijama koje se bave sufinanciranjem prijevoda na strane jezike, i samim time i navikavanjem tržišta na nacionalne autore, mogu se, primjerice, pohvaliti Norvežani, Islanđani, Mađari i mnogi drugi. Ali u ovoliko korozivnoj antiintelektualnoj klimi očekivati da će se na kulturu utrošiti dodatnih nekoliko milijuna kuna, ili tek nekoliko stotina tisuća, čini se gotovo kao znanstvena fantastika.

S obzirom na preplavljenost prijevodima, kako formirati autentične vlastite kriterije i afirmirati nove vrijednosti koje odgovaraju na suvremene nedoumice? Kakva je tu uloga književne kritike? Smeta li kritici što nije institucionalizirana već se održava zahvaljujući entuzijazmu pisaca ili je to održava žilavijom?

Najvažniji preduvjet za formiranje vlastitih književnih kriterijaje intenzivno čitanje. Tu prečice nema. Samo kontinuirano čitanje, a samim time i upoznavanje s više ili manje suvremenim gibanjima u književnosti, vremenom dovode do toga da se mogu prepoznati nove vrijednosti u književnom polju. Nema veze što su ti kriteriji na kraju subjektivni. Nitko se s njima ne mora poistovjetiti ili ih prihvatiti, jer zapravo je i lijepo kad se ljudi civilizirano ne slažu - nema veze što kod nas to često nije slučaj. Književna kritika u Hrvatskoj institucionalizirana je statusom slobodnog umjetnika – književnog kritičara. Korisno je da takva praksa postoji, inače bi mnogi kvalitetni kulturni radnici mogli zaboraviti na zdravstvene doprinose i na mirovinu. Nadajmo se da se ta institucija neće tako skoro urušiti. Glavni problem je u nedostatku srednjeročne ili dugoročne vizije. Ne ulaže se u to da se stvori interes i pojača potreba za kulturnim sadržajima, pogotovo kad se radi o književnosti, premda takvi sadržaji publiku još uvijek zanimaju. Primjerice, na javnoj televiziji i radiju broj kulturnih sadržaja je desetkovan i pao je kvalitetom, što je rezultat loše državne i kulturne politike, što se pogotovo vidjelo u posljednje vrijeme. Prostori u kojima se kritičar može kretati sve su uži, a da pritom bude barem donekle honoriran. Ali uvijek će postojati nekolicina nesretnika koji ne mogu zamisliti život bez knjige i pisanja o njoj. Dok ima takvih, održat će se i književna kritika, ali i književnost.

Gdje su hrvatski autori s obzirom na današnje struje u svjetskoj književnosti? Jesmo li  pritisnuti dugotrajnom krizom i besparicom, previše usmjereni na sebe i vlastite egzistencijalne probleme? Kojim motivima ipak obogaćujemo svjetsku književnost?

Kad sam za vrijeme trajanja Festivala svjetske književnosti razgovarao s Bendettom Centovalli, talijanskom urednicom koja je surađivala s nizom važnih talijanskih autora, upitao sam je može li mi navesti pokojeg suvremenog hrvatskog pisca kojeg je pročitala ili s čijim radom je upoznata. Nije se mogla sjetiti nijednog imena. Nabrajao sam prezimena poput Drakulić, Ugrešić, Jergović... i onda su joj imena tih autora zazvonila, tek kad ih je čula. Kad se takav poznavatelj književnosti teško nečeg prisjeća, tj. kad nema tu informaciju navrh jezika, to je dobar pokazatelj našeg stvarnog mjesta u globalnim razmjerima. Nismo ni svjesni koliko smo zapravo nebitni. Ali mislim da je nekoliko autora koji su prijevodima iskoračili izvan lokalnih okvira, a tu pogotovo mislim na one mlađe generacije koji su prevedeni na engleski i ostale velike jezike, dobar zalog za ostale. Nadam se da ćemo za desetak godina raspolagati s puno više imena relevantnih spisateljica i spisatelja koji su započeli ili ostvarili međunarodnu karijeru.  Ali našim autorima bilo bi lakše da se u to dugoročno ulaže na državnoj razini. Nadam se da će se važnost takve inicijative uskoro prepoznati.

Internet je u posljednjih 20 godina ubrzao protok informacija. Kako je djelovao na hrvatsku književnu produkciju? Može li elektronski nastala kvantiteta biti preduvjet kvalitete?

Nažalost, u Hrvatskoj nema popularnih televizijskih programa koji bi se fokusirali na spisateljske talente, kao što u Ujedinjenim Arapskim Emiratima postoji emisija „Million's Poet“, gdje najizraženiji poetski telenti mogu osvojiti po milijun dolara. Kod nas nujni pjesnici upozoravaju kako se poezija zbog nedostatka interesa premješta u podrume knjižnica i dodatno se marginalizira. Srećom, s prozom nije baš tako. Po podacima iz knjižnica vidi se da čitača među općom populacijom ima. U tom kontekstu, kad se treba boriti za svakog čitatelja, a to se može samo kvalitetnim autorima, Internet može pomoći kao dobra platforma za vježbu i profesionalizaciju koja može izvući, pokazati i rasplamsati nečiji talent. Ukoliko se na taj način stvori makar i jedan autor koji pisanje ne smatra kratkoročnom zanimacijom, već dugoprugaškom disciplinom - a takvih se autora pojavilo već nekoliko - radi se o vrlo korisnoj platformi.