Mario Kovačević | O ocu

Prva riječ koju sam izgovorio bila je: „tata”.

Kao dijete volio sam ga gotovo iracionalno, iako je bio vojnički strog, a sam je bio službeno proglašen nesposobnim za vojnu službu. Znao me uveče dignuti iz prvog sna samo zato što nisam uredno složio svoje krpice pored kreveta, morao sam stajati u stavu „mirno” dok mi je nešto objašnjavao, a nešto godina kasnije bijesno se obrecnuo na mene jer sam ga nježno pogladio po glavi i time poremetio njegovu brižno i pedantno počešljanu frizuru nakon tuširanja. Bio je visok, zgodan, vitak i koščat, gotovo atletski građen muškarac guste crne kose i zelenkastih očiju...

U doba svog prvog braka (s mojom majkom), subotom je odlazio na plac kupovati namirnice i špeceraj, a onda se cjenkao s kumicama oko peršina ili mrkve, kako bi uštedio da mami kupi buketić poljskog cvijeća... Majka je radila, a on je studirao, i ponekad je išao pred nju da je doprati kad se vraćala iz druge smjene mračnim ulicama predgrađa. Prethodno bi me okupao, promijenio pelene, nahranio i uspavao. Nedjeljom se istinski trudio sudjelovati u pripremi ručka, majka je znala reći da ima talenta za kuhanje, i slatko smo se smijali kad bi neko jelo bilo neslano ili preslano. 

Kad me učio voziti bicikl imao sam otprilike 5 godina; nakon nekoliko nesigurnih pokušaja i prvog pada dobio sam šamar. A kad sam gutajući suze shvatio da me šamari ne mogu ničemu naučiti, odvozio sam besprijekorno puni krug niz cijelu našu slijepu uličicu. Ponosno me grlio k'o da sam sletio helikopterom. Volio je igrati šah držeći me u krilu, i prije nego što sam prohodao bio sam svjedok njegovih mnogobrojnih uspješnih dvorišnih i uličnih partija. Mene nije naučio ni kako se figure zovu i sam sam pažljivo promatrajući naučio osnove te plemenite misaone igre, u kojoj sam, kasnije, uglavnom gubio.

Studirao je njemački jezik i književnost i trebao je položiti još posljednja dva ispita i napraviti diplomski rad da bi postao profesor njemačkog, kad mu se iznenada ukazala prilika za „privremeno” zaposlenje u Njemačkoj preko tadašnjeg Zavoda za zapošljavanje. U gradu podijeljenom Zidom dobio je posao kao tumač i prevoditelj pri odabiru i zapošljavanju većinom ženske radne snage s područja bivše Jugoslavije. Napast je bila prevelika i za čvršće karaktere od njegovog. Za neizživljenog 28-godišnjaka daleko od žene i djeteta, koji je konačno okusio financijsku neovisnost, to je bilo otprilike kao kad bi vampiru dali da vodi Zavod za transfuziju krvi...

Kad sam krenuo u školu, više nije živio sa mnom, osim rijetkih povremenih gastarbajterskih dolazaka u sklopu kojih se dogodio i moj mlađi brat. Otkad je otišao, to više nije bio isti čovjek. Majka mi je jednom pokazala pisma koja su razmijenili kad je saznao da je trudna, i u kojem ona njemu kaže da ne želi abortirati i da ako su njegovi roditelji protiv njihovog braka, da je spremna otići živjeti u neki drugi grad; a on joj odgovara proklinjući zabrane, da ne može pojmiti trenutak u kojem bi ju negdje susreo, a da ona za ruku vodi njegovo dijete. Kada sam mu jednom spomenuo ta pisma i rekao da ne vjerujem da ju nije volio, odgovorio mi je da papir svašta podnese... Još dugo nakon njegovog odlaska potajno sam se nadao da će se u njemu prelomiti nešto što će ga navesti da se predomisli, da nam se vrati, da se on i mama opet vole, da budemo opet jedna obitelj... Tek puno kasnije, u adolescentskoj dobi, teško sam se pomirio s činjenicom da ću odrasti bez njega, a moj brat sa surogatom koji je manje od oca, a više od brata... Njegov je odlazak ostavio trajni ožiljak u meni, bolniji od svih drugih u životu jednog osmogodišnjaka. I još godinama kasnije svaki njegov dolazak iščekivan je s čežnjom i svaki odlazak potajice isplakan, jer nisam sebi želio priznati koliko mi nedostaje.  

Majka ga nikad, ali zaista nikad nije nazvala da bi sa njime podijelila brigu, strepnju, tugu ili veselje i ponos zbog naših uspona ili padova. Borila se sama kako je znala i umjela. Čak me znala i ukoriti kad sam ocu u lice znao izreći što mislim o njegovom karakteru, i kako poštovanje kojeg je ultimativno zahtijevao, nije biblijski zadana kategorija, već nešto što treba zavrijediti.

Potkraj mojeg osnovnoškolskog obrazovanja, jednom je izvolio izjaviti da ne zna u koji razred idem, niti ga se to tiče. I da mu je dosta natezanja s majkom u vezi alimentacije, da će radije otići u rat u Vijetnam nego da plaća više no što mora, i ako majka smatra da ne pridonosi dovoljno, neka se „obrati na mjerodavno mjesto.” Ona je to i učinila. Zakazana je sudska rasprava koja je riješena u majčinu korist, a on je naknadnom žalbom uspio sniziti dosuđeni iznos koji je bio dužan plaćati do završetka našeg školovanja. Taj dan, kad sam kao 14-godišnjak, u Palači Pravde svjedočio na sudu u parnici između mojih roditelja, ostao je podsvjesno utisnut kao bijela fleka u mapi mog sjećanja, nešto čega se nipošto ne želim sjećati... A ipak, ...majka i ja na jednom kraju onog dugačkog hodnika, a on na drugom...ogromna knedla u grlu i riječi njegovog vlastitog advokata: „Gospodine, ovo nije licitacija, ovo su vaša djeca!”

Financijska potpora našoj samohranoj majci i nadalje je stizala u nepojmljivim oscilacijama: višekratno bi uskraćivao ionako mizernu alimentaciju za ljetne mjesece koje bismo brat i ja proveli s njim na moru, a onda bi (nakon bratove ženidbe) bespovratno kreditirao kupovinu majčine garsonijere sa više od polovine potrebnog iznosa. I to u trenutku kad se nitko živ tome od njega nije nadao, i naravno, mimo znanja njegove druge žene. Vjerojatno nije bio pri sebi.

Tijekom godina razdvojenih života ispostavilo se da je naš otac bio previše važan i dragocjen samome sebi, da bi se zamarao odrastanjem i odgojem vlastitih sinova. Koji su, uostalom, bili udaljeni 1000 km. Daleko od oka – daleko od srca. S vremenom sam prestao reagirati na zavidne opaske djece u školi tipa: „ ...ah, lako je tebi, ti imaš Starog u Njemačkoj...” i bezuspješno im tumačiti da od toga imam nimalo ili vrlo malo koristi, i da je svaka poklonjena sitnica ili odjevna krpica, na sebi uvijek imala originalni račun.

Otuđenost se vremenom produbljivala, uz rijetke napadaje buđenja savjesti, očinske brige i suosjećanja, koji su prije bili izuzetak nego pravilo. Prvi put sam ga vidio da plače kad je u gluho doba noći na šibenskom autobusnom kolodvoru dočekao mladog vojnika bivše JNA na izvanrednom 7-dnevnom odsustvu. Drugi put nekoliko godina kasnije kad je taj isti vojnik postao inženjer, konačno je kroz suze odao zasluženo priznanje majci: „Svaka ti čast, kapa dolje, kako si ih odgojila bez mene... da budu ljudi... oprosti mi... i ponosan sam na njih!” Nakon toga se mrtvo pijan ispružio i gotovo zaspao u majčinom pomno njegovanom ružičnjaku. I tad sam ga prvi put vidio pijanog.

Naša međusobna komunikacija od rijetkih razglednica i još rjeđih pisama, preko ponekih telefonskih poziva, evoluirala je u posljednjih nekoliko godina u MSN-ove i skype-ove. A što je bivao stariji i osjećao se usamljeniji, njegovu  nezainteresiranost i hladnu proračunatost zamijenili su e-mailovi prepuni srceparajuće nostalgije, cvjetnih pejzaža, mudrih izreka, kućnih ljubimaca i prigodne glazbe. Prazne fraze i hipijevski "make love not war" ili "save the animals" zvučale su licemjerno od čovjeka koji se iskazao kao dugogodišnji velemajstor u kategoriji samozaljubljena hipohondrija.   

A kada je njegov drugi brak zapao u ozbiljnu krizu pod stare dane, jednog lijepog proljeća se pojavio sa tetovažom u boji, veličine dlana, sa unutrašnje strane podlaktice. Veliko crveno srce sa njenim imenom, jednim datumom i riječ „LOVE”. Davno prije toga sam izjavio da njih dvoje, bez obzira na sve, zaslužuju jedno drugo. Iako je oduvijek perfektno govorio njemački i dodatno zarađivao kao ovlašteni sudski tumač i prevoditelj, engleski jezik mu je ostao dalek i nerazumljiv, kao i moje objašnjenje te tetovaže...

Dakle, na datum početka ljubavi njegovog života njegov je stariji sin u prvom razredu osnovnjaka, nakon skidanja gipsa sa iščašene noge (negdje u to vrijeme) ljuljajući se na stolici, pao i razbio glavu na rebrastom školskom radijatoru. Srećom glavu. Navodno bez posljedica. (Zanimljivo je da sam do tada školu doživljavao kao vrtić za malo veće klince, a onda sam postao i do trećeg srednje ostao odlikaš.)

Njegov mladji sin tada još nije bio niti začet, ali to više nije važno. Važno je da možemo zajedno s njim zapjevati npr. "All you need is love" s tom razlikom što on ima "LOVE" tetoviran na podlaktici, a nama ostaje "NEED" u srcima.
   
U medjuvremenu je svojim ljupkim karakternim osobinama uspio svesti svoju komunikaciju sa, tada već odraslim, posinkom (jedinim sinom svoje druge žene iz njenog prvog braka) na minimum. A taj tip se, otkad je u mladim danima stekao njemačko državljanstvo i odselio se od njih (sa četvrtog kata u prizemlje iste zgrade), ponašao kao dobrostojeći penzioner; živio je naizmjence od očuhove i majčine pripomoći, povremenih poslova i izdašne socijalne rente; bavio se glazbom i producentskim radom (uz nemala financijska ulaganja u instrumente i studijsku opremu), a da nije znao odsvirati ni najosnovnije početničke kompozicije na gitari. Ostao je nezaposlen do mirovine, ostvarivši nedosanjani ideal svih onih koji bi htjeli lagodno, komotno, bezbrižno i bez obitelji, imati cijelog života siguran izvor prihoda, a da ništa ne rade. Stari je bio vrlo ponosan na njega...
   
Budući da nisu imali zajedničke djece, a ona je bila intelektualna sirovina u usporedbi s njim, jaz medju njima se svakodnevno produbljivao... i potražila je utjehu u alkoholu. Malo-pomalo to je poprimilo zabrinjavajuće dimenzije i otac nam se znao požaliti shrvan bolom i ljutnjom: kako je spiskala dio teško stečene uštedjevine na preskupu adaptaciju stana na moru (naslijeđenog od roditelja), kako na neobičnim mjestima u stanu pronalazi boce žestokih pića, kako u njegovu rakiju (koju koristi isključivo za aperitiv) ulijeva vodu, kako prespava pola dana tajeći da je zapravo pijana, kako gubi apetit i ne da se na liječnički pregled... Na koncu je digao ruke od nje, tvrdnjom da se njoj ništa ne može dokazati, i da će ona tjerati po svome do kraja, govoreći da je ništa ne boli. Strašno se uvrijedio kad sam ga upitao nije li možda slučajno i on jedan od uzroka njenog alkoholizma...i da li je poduzeo baš sve da je izvuče iz toga...
   
Vidno je kopnila  kao maslina bez kiše, a on se u nekoliko njenih posljednjih godina odnosio prema njoj sa neskrivenom dozom gađenja. I kad ju je konačno uspio nagovoriti da odu na detaljne medicinske pretrage, dijagnosticiran joj je rak jednjaka sa metastazama u terminalnoj fazi. Od dijagnoze do smrti prošlo je svega nekoliko mjeseci.
    
Uslijedili su mjeseci histeričnog žalovanja kao da je cijeli svijet (a posebno ja) kriv za njenu preranu smrt. Kad je uvidio da s njim baš i ne dijelim do kraja i bez zadrške njegovu ogromnu tugu, posvetio se u potpunosti proučavanju duhovnosti i svojim dvjema mačkama, koje je čak nazivao svojom djecom. Dodatni povratak u realnost predstavljalo je saznanje da je potpuno isključen iz njene oporuke i da u bivši stan njenih roditelja na moru (u kojeg su godinama ulagali), može ući samo uz izričito odobrenje svog posinka. Zatim je, valjda njemu u inat, otpočeo sa serijom putovanja od Europe do Australije obilazeći bližu i dalju rodbinu, koristeći u Hrvatskoj stan mlađeg sina kao motel, bivšu ženu kao sluškinju, a vozilo starijeg sina kao aerodromski taxi. Sebi, kao samcu i udovcu, je naravno unajmio komforni dvosobni stan u elitnom centralnom kvartu glavnoga grada Njemačke.

U tih dvadesetak mjeseci toliko se produhovio da je (uprkos nerazjašnjenim zdravstvenim problemima i sveopćoj gospodarskoj krizi) kupio potpuno automatizirani novi automobil u vrijednosti omanjeg stana u ovim krajevima. Usput je pronašao i nekako šarmirao jednu mlađu, usamljenu žensku dušu koju naziva 'prijateljica'. Još se i ozbiljno naljutio što mu na tom pothvatu brat i ja nismo oduševljeno i srdačno čestitali...

Kao i uvijek do tada, postigao je glavni i jedini cilj svog cijelog života: uspio je ugoditi sam sebi. Sve ostalo i svi drugi su nevažni i zanemarivi naspram njegovog unutarnjeg osjećaja produhovljenosti, sreće, mira, punog želuca i praznih jaja.
  
Navodno je, prema vlastitim riječima, sklopio ugovor sa jednom njemačkom pogrebnom tvrtkom koja će ga kremirati i uz svećenika urnu anonimno položiti u jedan od berlinskih park-groblja bez ikakvih grobnih oznaka. Jer on toliko voli životinje da „nema ništa protiv da gradski pesi pišaju po njemu“.

Valjda će me netko nekad naknadno obavijestiti o tom svečanom činu.

***

Oduvijek je bio hipohondar, ali i od djetinjstva boležljiv i osjetljiv kao mimoza. Prvu zubnu protezu počeo je nositi sa 29 godina. Znao se našaliti da njegov čir na dvanestercu toliko dobro napreduje da će prijeći na trinesterac, a zatim i u kazneni prostor, tj. šesnaesterac. Ponekad je jaukao na WC-u zbog hemoroida, ali jedan stari narodni lijek spasio ga je od operacije. Bio je strastveni pušač još od srednje škole i jedva je prestao nakon nekoliko neuspješnih pokušaja tek u svojim kasnim šezdesetim. Na podlakticama je povremeno pronalazio kvržice masnog tkiva koje je od milja zvao svojim Račićima.

Na koncu mu je, nakon dugotrajnog kašlja koji se nije smirivao, dijagnosticiran i pravi karcinom, i to jedan od najagresivnijih, Mesotheliom pleure ili rak plućne maramice. Prognoza za tu vrstu karcinoma bila je 12 do 14 mjeseci, ali tu informaciju nekako nisam želio podijeliti s njim.
Kroz prepisku mailovima postale su uočljive sve faze kroz koje prolazi čovjek suočen sa tom zlokobnom boleštinom: od početnog negiranja („...ja bolestan?! ma kakvi...!”), preko ljutnje i nemoćnog bijesa („...prestani me zatrpavat mailovima o alternativnom liječenju, nego mi reci kako je Stara podnijela kemoterapiju?!”), pa do rezignacije i mirenja sa sudbinom („...sad je sve u Božjim rukama, ja se nadam najboljem...”).

Vrlo dobro je podnio tešku operaciju uklanjanja dijela plućne maramice i talkaciju slojeva pleure što mu je ostavilo 30-ak cm dugačak ožiljak na lijevoj strani torza. Odlično je podnio i puna dva ciklusa kemoterapije, ali zloćudni tumor takodjer nije posustajao već je usprkos primijenjenoj terapiji nezaustavljivo napredovao i razvijao se. Borba s bolešću ga je sve više iscrpljivala, sve više je gubio apetit i sve teže se kretao, a onda je prestao odgovarati na mailove.

Prilikom našeg posljednjeg susreta udovoljio je mojoj molbi i posudio mi 500 eura da premostim besparicu do prve plaće na novom poslu, iako smo obojica znali da on neće doživjeti da mu ih vratim... Još je rekao da će svome karcinomu vratiti milo za drago time što će stanice njegovog tumora „umrijeti strašnom smrću” prilikom njegove kremacije, i da time što će njemu doći glave, zapravo će sebi otpiliti granu...Tijekom svojih posljednjih dana, začudo nije previše kukao ni naricao nad gorkom sudbom, njegova prijateljica je rekla da je samo jednom zagledan u daljinu sam za sebe promrmljao: ”Uhh...jesam ja najebo...”

Umro je u snu, pred sam kraj svog života tj. prognoziranog perioda od 14 mjeseci; mirno i bez bolova, iduće  jutro nakon što je iz svog stana prethodno popodne otpremljen u obližnji hospicij. Tri dana prije razgovarali smo posljednji put telefonom i nastojao sam ga ohrabriti riječima: „...ajde, nedaj se, znaš da te svi ovdje volimo...” Zadnje što mi je rekao bilo je: „Slaba je meni vajda od vaše ljubavi...”

One tople jesenske večeri kad sam saznao da je umro, jedan je noćni leptir dodirnuo žice moje prve stare gitare koje su glasno zabrenčale...i odmah sam znao da je pronašao najbolji način da se oprosti sa mnom.

Nakon kremacije i pogreba, puna dva tjedna nakon smrti, kojem nisam mogao prisustvovati zbog posla, izašla je na vidjelo činjenica da je njegova prijateljica u posljednje tri godine, zapravo postala njegova treća žena, s kojom je prema riječima njegove sestre, proveo najljepše moguće posljednje dane. Osim što je po profesiji bila njegovateljica za starije osobe, znala ga je od srca nasmijati i ispuniti vedrinom njegovu svakodnevicu. Nekako je bratu i meni onda postalo logično i samo po sebi razumljivo što je ona naslijedila njegov Das Auto, i što si je uzela za pravo da prekrši njegovu posljednju želju: njegovo će ime između dva datuma ipak stajati na maloj mramornoj ploči u travi Friedhof parka u Seestrasse berlinskog Alt Moabita.

Ostao je nepomirljivo gorak osjećaj da sam imao oca i on sina kakvog ni jedan ni drugi nisu zaslužili...i da nisam baš naročito ponosan na njega... I da je taj čovjek cijelog života odlazio od mene... I kad je konačno uistinu i otišao, ostavio je manju prazninu nego kad je otišao prvi put.