Kolumne

četvrtak, 16. veljače 2017.

Giosuè Carducci | Fantazija



Zboriš: a duša, uz mirno popuštanje
Glasa ti zvuku, čitava se predaje
Govora tvoga umiljatim valima
i k tuđe, kraju odlazi.

Toplinom plovi sunca, koje zapada
Dok osmijeh njegov raji modre pustoši:
Bijele ptice polijeću nad morem;
Prolaze zeleni otoci.

Hramovi sjaje na strmim vrhuncima
Ko mramor bijeli u čas rujna sumraka.
Na žalima su čempresi zatreptali.
I guste mirte mirišu.

Daleko miris s vjetrom slanim putuje
I miješa se s tromom pjesmom mornarskom,
Dok lađa, stignuv ispred luke, s jarbola
Već spušta jedra crvena.

U drugu redu niz akropolu
Djevojke. Nose lijepe bijele peplove;
Vijenac na glavi, a u ruci lovorje.
Pružajuć ruke pjevaju.

Usadiv koplje u pijesak rođeni
Na kopno skače čovjek sjajna oružja.
Je li to Alkej, koji se iz bojeva
Djevama vraća Lezbijskim?


(Preveo Vladimir Nazor) 

___________________________________
Giosuè Carducci (Val di Castello pokraj Luce, 27. srpnja 1835. - Bologna, 16. veljače 1907.), talijanski pjesnik. Poeziji, koja mu 1906. donosi Nobelovu nagradu za književnost, najviše je dao zbirkom "Novi stihovi". Poznat je i kao kritičar i prozni pisac.

Nema komentara :

Objavi komentar