nedjelja, 8. siječnja 2017.

Zdravka Prnić | Jugo


Ponekad vjetar iz čistog nemira, jer mu je priroda takva, nagrne ispod volta, nenajavljeno. Tiramol pod škurom zaškripi a rublje se ispreplete, plešući nenajavljeni ples poput virtuozne gimnastičarke. Palma svija grane gotovo do tla, a otpale oskoruše prekriju dvorište.

Dvorište spava, kao da ga se ta igra vjetra ne tiče. Otpali list svija se oko peteljke. Neumoljivo poprima bakrenu boju odlaska. Prve kišne kapi dobuju ulicom. Uz škripu povlače se zahrđali koturi i skuplja rublje u košare. Jugo tek hvata zamah, još se nije sasvim razljutilo. Valovi dosežu rub rive i samo je pitanje trenutka kad će se preliti. Sivo.

Odjednom je sve sivo, plivarice s natkrivenim mrežama i namočenim konopima, svjetionik na kraju mula i borovi što se jedva naziru s druge strane uvale.

Kala je utihnula, zatvaraju se škure, unose pitari. Na milost i nemilost jugu ostale su tek palme i stara smokva. Ona stoji pod voltom, poput kakve utvare, do kože namočena, na hladni kamen oslonjena. Duge mokre vlasi omotale joj se oko crvenih koralja, pa kao u usporenom filmu, plešu kišni ples između vrata i ogrlice.

Siva zavjesa obuhvaća grad, spušta se poput opsjene, zavlači pod škure, podiže koltrine, namače nedozrele smokve. Ona izvuče duge tanke prste iz mokre bijele tunike pa otkine jednu. Zagrize crvenu nutrinu ploda, dopuštajući trpkosti da se širi usnama, poput otrova. Kapi se spuštaju niz bjelinu vrata, rujući hladnoćom po mokroj koži. Odloži potom otežale mokre sandale pod volt i zaputi se bosa k zapjenjenoj obali.

Jedan galeb se sjurio grakćući iz visina, sklanjajući se pred olujnim jugom. Nije ni trepnula. Zahrđali tiramoli zlokobno škripe pod škurama. Zapjenjeni slani valovi dižu se do metar i pol pa se potom rasipaju po rivi. Jugo se zavlači pod jarbole, podiže barke, sudara s valovima. Slane kapljice pršte na sve strane. Grizu obraze. Ona stoji na rubu bosa, nagnuta nad zapjenjeno plavetnilo. Čeka divovski val.

Zaranja. Uskovitlana voga pleše krabuljni ples, omata joj dlanove, vrat i bokove, poput tajanstvenog ljubavnika. Otrgnute dagnje upleću joj se u kosu i zavlače pod rukave. Tone. Tišina vlada podmorjem. Vani jugo tutnji kroz kalete. Na izlizanom kamenu tek isprani otisci njenih bosih stopala.
S doka pod žutom kabanicom, pognutih ramena, ribar žuri kući. Kiša popušta, jugo se stišava. Pustom kaletom odzvanja zvuk njegovih koraka. Ispod volta se sagne, podigne sandale i skrije ih ispod pazuha. Pred kućom zastane. Jugo se umirilo, kiša tek rominja. Zapleteno namočeno rublje grli tiramol. Opet ga nije pokupila — prošapće, pa negodujući polako otvori stara drvena vrata.

Kuća je sneno tiha. Stari sat u uglu otkucava. Ručak se poklopljen na štednjaku hladi. Tanjuri s malim, plavim ružicama čekaju na bijelom stolnjaku. Soba je zaškurena. On pusti par trenutaka da mu se oči naviknu, pa uperi pogled prema postelji. Postelja je prazna, preko nje tek pleteni pokrivač spava. Popenje se potom uskim stepenicama do terase. Otvori škure i podigne razbacane pitare. Zatim se spusti do kupaonice. Umornom rukom pređe preko čela, pa skine odjeću. Okupa se i sjedne u blagovaonicu. Pogledava na sat i čeka.

Ručak se odavno ohladio. Sunce se bojažljivo blijedim zrakama probija kroz oblake. Valovi jenjavaju, ostavljajući sol po rivi. Kaleta je oživjela. Zahrđali koturi se opet povlače, a rublje ponovno vješa. Red čarapica, red mudantica, red kanotjera. Zagledan kroz poluotvorene škure, ribar provuče žuljevitu ruku kroz bradu, tražeći trag bosih stopala.

— Kamo li je opet odlutala? — odzvanja praznom sobom šapat s njegovih usana.

Nema komentara :

Objavi komentar