Kolumne

subota, 28. siječnja 2017.

Sonja Smolec | Marija Maček: U krilu plavetnila


Zbirka poezije Marije Maček, „U krilu plavetnila“, istovremeno odiše mirnoćom i dubinom iskazanih misli. Autorica piše kao da se pomalo boji reći i pokazati sve što osjeća, pjesme su napisane s minimumom pridjeva što slijedom toga vodi do gotovo minimalističkog obraćanja sebi samoj i čitateljima, no to ne znači da je poruka manje vrijedna.

Autorica na samom početku kaže da samo pjesnik zna što je htio reći, odnosno da samo on razumije poruku koju svojom poezijom stvara.

Međutim, ovdje se itekako osjeća onaj fini treptaj koji možemo tek naslutiti, poput laganog mreškanja na površini vode ispod koje pliva krupna riba. Takva je i Marijina poezija.

Navedeni minimalizam vidljiv je već na samom početku knjige, u pjesmi "Bez stvarnosti“.



Ususret ljubavi idem.
Sretna sam.
I ti si tu.
Ipak pitam gdje si.
Strah me je.
Možda odeš.

Visoko je Mjesec, snen.
Prati me.
I ljubav je negdje.
Ususret njoj idem.


Drugi dio prve strofe otkriva nam veoma senzibilnu dušu koja je u strahu od gubitka onoga što je ona sama ili onog što je pored nje. Ljubavna pjesma? Da, svakako. Sadržava sve – nju, njega, Mjesec, nedoumicu i strah na putu prema toj ljubavi ususret kojoj ide i nada se da je negdje...

Na gotovo jednak način o autoričinim osjećajima govori i sljedeća pjesma "Ostalo je prazno". Dovoljno je pročitati samo nekoliko stihova kako bi se shvatilo da je ovo pisala mlada, plaha osoba, neiskusna a željna ljubavi o kojoj sanja. A još uvijek sanja o nekome koga samo naslućuje.

Iza tebe ja sam ostala,
pisala bih ti, ali predugo te nema,
zvala bih te kad bih znala tvoje ime.


Ovdje se definitivno ne radi o ničijem imenu, radi se o neostvarenoj čežnji, o predugom čekanju da se neka ljubav i ostvari.

Da autorica ne piše samo o ljubavi već da je itekako svjesna života oko sebe, vidi se iz pjesama „Zamisli se...“, „Jaz“.

Ubrzo nakon njih ponovo se vraća ljubavnoj poeziji, kratkoj, odrješitoj, i to ne samo kad govori o ljubavi između mladića i djevojke. Jednako tako odnosi se i prema prijateljima i prijateljstvu. Njen stav je jednostavan i čvrst. Nema nedoumica. Odličan primjer za to je pjesma „Prijateljici“. S trunkom sumnjičavosti koja ju tako vjerno prati iz stiha u stih, piše i ovu pjesmu, postavljajući pitanja ali odmah i nudeći svoj odgovor.

Da je jutro i da prolazim pored mora
čula bih tvoju pjesmu.
Da mogu birati što želim,
izabrala bih prijateljstvo.
Neponovljivo poput našeg.


Kroz svaku pjesmu osjeća se kako sazrijevanje osobnosti, ponekad čvršćeg a ponekad i nesigurnog stava prema svemu što je okružuje, od čega živi i o čemu ovisi, tako i sazrijevanje autorice kao pjesnikinje. Uvijek i ponovno tu je i traženje, pronalaženje, odlučivanje. (npr. svoje vlastite osjećaje i stavove prenosi na čitatelja – pjesma „Korak do cilja“ i pjesma „To je tako“, „Borba, dakle život“). Takvim suptilnim načinom komunikacije postaje bliža čitateljima koji se nesvjesno poistovjećuju s onim što čitaju.

Posebno zanimljiva je pjesma „Treba viši biti čovjek“. Bez imalo filozofije, jednostavnom analizom govori o čovjeku koji je središte sam sebi i ne vidi se kao dio cjeline. Jednostavno i zrelo promišljanje. Poruka je jasna.

Ali dok ljutito sjedimo
i nabrajamo nepravde svijeta
mi smo glavna žrtva.
Zar čovjeku
nisu dovoljni dokazi
kako bi shvatio da je i on
pritoka glavne rijeke?


Pomalo stidljivo, ali ne manje značajno, izranja pjesma čiji naslov govori jednako toliko koliko i svi njeni stihovi – „Otkinute navike“ u kojoj otkrivamo još jednu bol, nedostajanje, nostalgiju. Je li to nostalgija za rodnim krajem ili mjestom koje je autorica tijekom svog mladog života udomila u svom srcu?

Da se zaista radi o mladoj osobi ali ne i djetetu, jasno je vidljivo iz pjesme „Godina odrastanja“. Taj magičan broj osamnaest od kojeg se očekuje tako mnogo, a koji zapravo donosi više obaveza nego povlastica. No, autorica to tako lijepo počinje ovim riječima:

Teče moja osamnaesta,
magičan broj uvijek dovoljan
za jedan osmijeh.

...

Koristeći se metaforom, završava pjesmu:

Jedino u sjećanjima
možeš bezglavo koračati
i ne bojati se
da ćeš udarati u zid.
A sad i da gledaš ispred sebe
vidiš samo nove listove.
Njihova bjelina bolno zasljepljuje.
Moraš iznova pisati,
a tinta curi.


Drugi dio knjige sadrži drugačiju poeziju. Još uvijek balansirajući između realnosti i apstraktne poezije, koristeći metafore, autorica je zatvorena u svoju „školjku“ gdje se vraća introspekciji (pjesma „Bitno dolazi na kraju“, „Bez volje“, „Dobro jutro“, „Izdajico, znaš li tko si?“... )

Moram se vratiti na autoričin minimalizam u kojem do izražaja dolazi osjećaj za detalje, naročito u pjesmama „Bliža strana“

Kroz okvir jednog prozora
vidim boje kako se cijede
niz krovove.
Crna, smeđa i malo plave.
S druge strane, do mene,
bijeli se zavjesa.

i „Prašina na stolu“

Bila su jednom vremena kad je radni stol
bio prvo što bih ugledala kad bih ušla u sobu. Svakim danom se više čudim, ne cijenim ono
što mi je bilo bitno. Ne mogu tek tako gledati na stvari. Čini se kao da samo jedna čista crta podsjeća na ono što još uvijek živi u meni. Ta crta...oko nje prašina...


I opet, ona ista sumnja specifična za Mariju autoricu i Mariju osobu koja se da iščitati kroz samo jedan jedini stih pjesme „Interpunkcija života“,

Gomilanje iskustva otvara vrata strahovima.

Kao zaključak cijele zbirke, možda čak i kao oda sazrijevanju autorice kao pjesnikinje i kao osobe, premda nije jedna od zadnjih pjesama u zbirci, mogli bi sa sigurnošću staviti ovu pjesmu:

CRTICA o životu

Teško je shvatiti kako netko može biti surovi realist i još suroviji sanjar istovremeno. Onda mi je sinulo. Zar nije sanjar onaj tko prihvaća stvarnost? Jednostavnije je živjeti san u snu, nego u stvarnosti. Svaki dan.

Bitno se sjećati osjećaja. A ja ću se sjećati točno ovog osjećaja, trenutka kad sam si razjasnila nešto što me dugo sputavalo u skidanju slojeva suhe kože.


Na sličan način govori pjesma napisana majci „Čuješ li me mama“, „ kao i pjesma „Mojim roditeljima“. Čežnja bol, nostalgija, prihvaćanje... Kroz sve faze sazrijevanja i gubitaka očito je da se Marija naučila nositi sa životnim nedaćama pretvarajući sve loše u utješan stih, pronalazeći snagu da krene dalje.

Tisak: Naklada Redak, Split

Sonja Smolec, književnica
Velika Gorica, 21.11.2016.



Nema komentara :

Objavi komentar