ponedjeljak, 26. prosinca 2016.

Tino Prusac | Uzvišena bezbrižnost



Da mogu,
dao bih ti
sva bogatstva svijete,
za jedan tren
ponovnog osjećaja
- biti dijete.

Za onaj elan, za onu radost,
u tkanju života,
što satkati može
djetinjstvo
i mladost.

U onoj igri,
što bila je raj
i želji da dan
nikad nema kraj.

Kada udišeš zrak slobode
kada te brige odraslih ne more,
u čilom blaženstvu kada sagoriš
i slike mašte svuda te vode.

Uspomene,
nemjerljive buktinje,
i nisu nam smetali
ni snjegovi ni kiše.

U uzvišenoj bezbrižnosti,
kada nismo imali ništa
i od onog ništavnog,
imali smo najviše.

Nema komentara :

Objavi komentar