Mislim da uvijek dolazi s jeseni, kao stari znanac, koji neželjen bane iznenada..
Zaskoči iz jednog tamnog ugla i.... odjednom je tu, kao niotkuda.....
Skrivenog lika, pognute sjenke, mnoga su mu nejasna obličja.... ali poznajem ga po dahu,
ćutim prostorom..
Osjećam zrakom..
Spušta se iz otežalih, surih oblaka i dolazi sa obala u maglama, lomi se u fokusu oka i oslikava po platnu pogleda..
Kao temperom razlivena nastaje tišina...
Sudarim se, nenadano, s tom šutnjom hladne daljine, teškom poput kamena koji leti ravno prema srcu, kao asteroid koji je odjednom iznad pogleda i možeš samo sleđeno čekati udar..
Donosi hladnoću, bolnu hladnoću, neutješnu poput zvuka zavijanja po planinskim vrletima..
I ta nepregledna samoća.....kao pučina u tamnom danu, koja uplovljava u mrak bez mjesečine..
Ali, sve se manje bojim mraka,
svoje strahove krotim,
a neprijatelj kojeg upoznaješ izlazi iz tame..
Puštam ga da prođe i suočavam se s tim licem, tim osjećajem koji otvara stara pitanja, predjela lutanja i zamke demona..
Prostori su to to ega i identiteta, zemlja padova i novih zaleta, krhkosti istine i izrona prema tragu svijetla....koje se nazire na površini..
S jeseni započinje novi krug, nova sezona, nova godina po školama života..
S jeseni hodamo po krhkim sagovima od lišća, koje pucketa u prah pod džonovima..
Doba je to starog, pravog vina..
I lošeg..
Jesen ponovno nanosi oštar zrak na kožu i u misli..
Jesen, opadanje, promjena....predziđe zime pred nova proljeća...
Ili su sve to samo legende o nama..
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.