Milica Lesjak | Prođoše godine

Kad je prije nekoliko decenija Mila krenula na svoj životni put, stazom ucrtanom zovom srca, nije baš razumjela zašto toliko tuge u očima onih koje je ostavljala. Pa ja sam sretna, mislila je Mila, a oni plaču. Jest da su stotine kilometara u pitanju, ali dolazit ću sigurno svaki mjesec, uvjeravala je sebe i one oko sebe, a da i sama nije baš vjerovala u to.

Nije bilo mjesečno, tek dva do tri puta godišnje. Slijedili su sastanci i rastanci puni radosti, ali i tuge. Majka je danima pred dolazak imala pripreme, čistila, pekla, pa dolazio je u prvom redu najbolji zet na svijetu, pa tek onda bi spomenula i kćer. Otac je bio zadužen za obavještavanje rodbine. I dolazili su. Ne samo susjedi, stričevi, tete, ujaci, ujne, već pola sela. Svi su željeli čuti kako se tamo živi, a već iz prvih rečenica se vidjelo, da je majka sve to do detalja opisala već puno prije. Ali ne samo da je detaljno opisala, već dobrano preuveličala.

To je otprilike izgledalo ovako:

Moja vam kćer ljudi živi k'o grofica. Muž joj dobar k'o kruh, na dlanu je nosi. Taj zet nije bilo tko. .Direktor je postao, na televiziji je bio, a i u novinama. I  kćer je na poslu neka šefica. Imaju kuću k'o palaču, putuju svijetom, voze se i avionom, a djeca? Mali genijalci, tek u školu krenuli, a već dva jezika govore.

Daleko od toga da je sve baš tako bilo, ali što je Mila mogla. Nije mogla, a ni željela rušiti majčin mit o kćerinom blagostanju. Tek je kasnije shvatila da su hvalospjevi o uspješnoj djeci neka vrsta duševne hrane većini seljana u turobnim danima neimaštine i usamljenosti.

I tako je naša Mila za dolazak u roditeljski dom ulagala u sebe i u one oko sebe i više nego što je trebalo i što je mogla. .Darova je bilo za svakoga, čak i onda kad je za kupljeno potrošački kredit uzimala Gosti su dolazili i odlazili, na stolovima je bilo svega u izobilju i svi su osjećali potrebu da baš Mili iznesu svoju nevolju – Ivana je otac razbaštinio, Jelenu snaha psuje i vrijeđa, strinu Lizu bole noge , tetku, Julku probada u prsima, sigurno je srce, tvrdi ona I tako u nedogled. Slušala je naša Mila i slušala, savjete dijelila, neke posvađane mirila, mnoge od sudova odgovarala. Ono što nikada nije stigla, bilo je da ode do obližnjeg izvora i napije se hladne vode, da se uspne na trešnju svog djetinjstva, da se nasluša pjesme zrikavaca. Kad je odlazila, znala je da je prtljažnik pun i onoga domaćeg, ali i nekih kupljenih delicija. Nije mogla promijeniti ništa, a znala je da njeni starci nisu bogati, da puno toga nemaju i da će već od sutra njihov stol, biti puno siromašniji.

Godine su prolazile. U Milinom rodnom domu više nema topline, paučine caruju po sivim zidovima, koji čekaju krečenje, u dvorištu nigdje krave, ovce, svinje, čak ni kokoši. Na verandi sjedi uveli starčić, gleda prazni seoski put u nadi da će barem netko naići i koju riječ progovoriti.

Susjeda više nema, ni lijevo, ni desno, ni preko puta. Tamo su na drugom brijegu, na groblju. I majka Nada je tamo., Seljani kažu da je tih devedesetih dok je tamo negdje u Slavoniji već tutnjalo, njeno srce stalo, od tuge. Na groblju su i tete, strine, ujne. U selu se živi od pogreba do pogreba, Vjenčanja i krštenja već dugo nije bilo.

Vraća se Mila daleko, vraća se svojoj „ palači“ a suze teku. .Prisjeća se svih lijepih i manje lijepih trenutaka rane mladosti, a najdulje joj pred očima treperi majčin lik, njeno uvijek zabrinuto lice i stalne opaske – kćeri, obuci se, prehladit ćeš se, nemoj tu kantu vode dizati, preteška je za tebe, pazi, ovo, pazi ono, čuvaj se… Već joj jako dugo nitko tako nešto ne govori.