Kolumne

utorak, 8. studenoga 2016.

Vlasta Janton | Sjenka


Ja sam njegova sjenka. Pratim ga kroz život tiho, nenametljivo. Šutim i pustim ga da šuti. I tog dana, kada nas je šutnja obavijala po stoti put, zagledam se u njegovo lice. U pogrbljena, od žalosti pognuta leđa. Gledam to lice, te bore, izbrazdane duboke bore. Nastale od tuge i boli, urezane poput dubokih ožiljaka. Sva patnja ovih proteklih godina ocrtavala se na njegovu licu. U njegovim tužnim, ugaslim očima život odavna nije stanovao. Samo jad i čemer.

Živio je, a živ bio nije. Duša mu odavno zamrla. Od kako njenih dodira nije bilo, njenog toplog glasa, sve u njemu raspadalo se. Ranjavala ga svaka pomisao na nju, na njihove sretne dane.

Pokušao se nasmiješiti. Ali teško, Ne ide. Ispred očiju, kroz maglu, zatitrala mu njezina silueta. O Bože, tako bi je volio zagrliti, zariti glavu u njezinu kosu. Taj miris još je i danas osjećao. Tako raskošan, cvjetni, opojni...taj miris, izluđivao ga je. Bila je u svim njegovim porama, svakom djeliću njegova tijela. Na usnama je osjećao njezine meke poljupce, vlažne za dobro jutro, strastvene za laku noć. I niti jedne osim njenih, njegove usne nikada više dotakle nisu. Nakon nje niti jednu drugu nije pogledao, volio, želio. Sve što je ikada mogao dati jednoj ženi, dao je njoj. I učinio bi to opet. I opet. Ali samo njoj. Ona je bila njegov blagoslov i njegovo prokletstvo. I kada sam ga ja, njegova sjenka, blago pitala: "Voliš li je još uvijek" šutio je . I kada sam ga pitala : "Nedostaje li ti?" šutio je. Bol u njegovim ugaslim očima davao je odgovor na sva pitanja. Zapalio je stotu cigaretu i skrenuo pogled u daljinu. I nakon što je šutnja postala neizdrživa, tiho je prošaptao :"Proći će".

Stisnuta u mraku, iza njegovih leđa, zapitam se: „Zar je zaista svrha postojanja da sve prođe?“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.