Kolumne

petak, 11. studenoga 2016.

Pramcem u sumrak V.


ŠIPSO KEREŽI

Piše: Jelena Miškić


Moja druga baba je bila mađarica. Kuhala je najbolje paprikaše i pekla najfinije bundevare. Recept za najsavršenije punjene paprike otišle su na onaj svijet istog dana kada je i baba odlučila odjaviti prebivalište vukovarskom raju na zemlji. Uzaludni pokušaji repliciranja istog, završili su redovito razočaravajućim uzdasima prisutnih za obiteljskim stolom, vrtnjama glavama i tužnim zaključcima kako jednostavno – to nije to.
Možda danas zbog babinih paprikaša mogu podnijeti zavidnu jačinu ljutih papričica. Mudra starica je znala reći, kada bih kao dijete savila usnice ukrivo zbog njezinog ručka - jedi, jedi to je dobro za zdravlje. A onda bi mi redovito ispričala nekakvu anegdotu da mi brže prođe konzumiranje ručka. Tako mi je pričala kako je davno, davno taman poslije drugog svjetskog rata došao popisivač stanovništva kod njezine ujne popisati sve živuće u toj kući.

Tko nikada nije bio na mađarskom salašu morao bi znati kako je salaš seosko imanje s gospodarskim zgradama, uglavnom namijenjenim poljodjelstvu. Povijest njihova nastanka seže do konca 17. i početka 18. stoljeća, kada su naseljeni stanovnici distribuirani na najplodnijem dijelu kojeg su teškim radom iz velike zapuštene zemljišne površine pretvarali u plodnu obradivu. Salaš je bio izvor života upravom smislu riječi. Osim što je bio izvor zdravog života, bio je pravo nadahnuće putnicima namjernicima u okrjepama duše i tijela.

Na salašima su zajedno živjela i po tri naraštaja jedne obitelji. Tako je živjela i moja baba, a na istom salašu njezini ujak i ujna. Ujna Kereži bila je jednostavna i iskrena žena, priča baba, pa kada ju je popisivač pitao nakon što je zapisao značajan broj osoba tintiblajkom – tintiblajka je bila posebna vrsta olovke, naizgled sasvim obična, drvena olovka koja ostavlja grafitni trag. Taj trag nije bilo moguće brisati običnom gumicom i zahtijevao je precizan rad ruke i mozga ne bi li došlo do pogreške. Ako ste bili hrabri i namočili trag tintiblajke, trag olovke se čudesno pretvoraou trag tinte. Čudo jedno - kao da ste koristili tintu, a ne olovku. Ovu vrst olovke bilo je skroz nezgodno gristi pri vrhu, jer bi zasigurno taj koji se usudio gristi onda neko vrijeme nosio brkove od tinte.

Dakle, umorni pisar je zapitao ujnu živi li još tko u tom domaćinstvu, osim nje i supruga, silne djece, ujna je jasno odgovorila - da, naravno - živi još i Šipso. Šipso Kereži. Popisivač je  uzdahnuo, iskreno se nadajući kako je to sve što još mora upisati obzirom na opasnu olovku i odgovorno povjeren zadatak, strpljivo unoseći još i njegov datum rođenja, što je ujna pristojno pripomenula, te potvrdila kako je i on mađarske nacionalnosti. Popisivač se zahvalio, konačno odahnuo otresajući umornu ruku, popio rakijicu i zaputio se prema gradu dugačkom lenijom.

Iste godine ujesen je Šipso Kereži dobio poziv za vojsku. Ujna je imala gadnih problema kada je morala nadležnima objasniti kako je Šipso Kereži - jazavčar. I kako nije sasvim sigurna da je čistokrvni. Jazavčar - ne Mađar. Baba priča kako je ujna plačući došla natrag na salaš, sva uznemirena od povišenih tonova i prijetećeg prsta gradskog činovika, čvrsto zagrlila Šipsu i rekla mu – na mađarskom naravno – psovku koju je opsovala činovniku, ali tek kad je zašla u naše lenije. Što je sigurno – sigurno je. I da ga umiri do kraja, kako ne mora ići u vojsku. Da takve ne primaju.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.