Kolumne

nedjelja, 6. studenoga 2016.

Nataša Nježić Bublić | Baka Dana


Poklonit ću ti naramak cvijeća. Za sve tople riječi kojima si me zalijevala. Ti, tako stroga inače.Svi smo voljeli biti u tvojoj blizini. Susjedi su se okupljali na osmom katu nebodera u tvom malom stanu i izmijenjivali tijekom dana. Nisi puno govorila. Znala si slušati. Teta Slavica, Vera, baka Jelka, Lana i njen muž Suljo. Sjećam se da je donio svoje prve hurmašice tebi na ogled. Ja sam komentirala da su kao kajgana, ne misleći ništa loše. Kako si me samo pogledala! Pa susjedi sa sedmog kata. Tikvice punjene sirom i faširanim. Neću ih zaboraviti. Razne baklave. Svaka je bila različita, ovisno tko ju je spremao. I sve su bile fine.

Te ratne mjesece koje smo sestra i ja živjele s tobom nikad neću zaboraviti. Bio je rat, a bilo je lijepo kao u filmu. Koji paradoks. Bosna je specifično područje. Baka Jelka je bila najstarija. Rekla je biti će i ovdje rata i bit ćemo okruženi. Kako je i sama u mladenačkim danima bila u logoru, rekla je bit će i logora. I tako je i bilo. Uvijek si bila ozbiljna i dobro raspoložena. Stabilna. Odmjerena. Medicinska sestra. Školovala si se kod časnih sestara u Zagrebu. Nikad nemoj učiniti drugome, što ne želiš da tebi netko učini; sjećam se, ponavljala si nam. O Bogu nisi govorila, bili smo ateisti.

Također pamtim da je kod tebe sve bilo iznimno uredno, pedantna, mirišala si po kremama. Stalno si mazala ruke. Kupujem rozo bijelu kremu 48 da bi te namirišala. Čuvam tvoj neseser i zadnji dezodorans. Umrla si 98.- e. I dan danas o tebi pričamo kao da si živa. Šta bi rekla, šta bi mislila. A zapravo si bila zagonetka. Jako, jako često te se sjetim. Moja baka Dano, tako smo te zvali; baka Dana.

Baka Ana je još živa. Malo još i zagazit će u 90- u. Uzela sam mali skalpel za likovni iz tvog nesesera. Upozorila si me da ga čuvam. Izgubila sam ga. Kad je počela škola u Hrvatskoj putovali smo kući. U autobusu mi je bila živa misao. Dobro je, neće me baka Dana skužit, ni da skalpela nema, neću fasovat. U Bosni je počeo rat za mjesec dana. Skalpel užasa. Tako ti je to, baka Dano.

Dobro mi ide, malo više zdravlja i bit će još bolje. To ni u snu ne bi nikad pomislila, ja onako vesela, vražja, pa da sam postala tužna i sjetna. I ne, više ne želim biti Lepa Brena kad odrastem. :) i jako me plaši rat i svi ovi ljudi koji se gotovo ne tuku, pa i komentarima na fejsu. Samo blagost, blagost... melem na rane, naramak cvijeća, baka Dano!

Nema komentara :

Objavi komentar