Kolumne

četvrtak, 6. listopada 2016.

Slavica Gazibara | Kompjutor

         
Kao što se 70-tih godina pio Chivas, Rubinov vinjak i loza u jeftinijoj varijanti, tako mnogi u 2015-oj utapaju tugu, traže inspiraciju za velika djela ili naprosto impuls za uklapanje u dobrom crnom vinu.
Pijuckajući kod prijateljice već dva sata istu čašu Malog Plavca, shvatila je da joj nije od pomoći: ona još uvijek kompjuter ne zna ni upaliti. Ona će i ostatak života proživjeti bez njega. Osjetila je u trenutku neku tugu i zagledala se u nju kao da ju vidi prvi put. Kao da gleda u neki stari crno-bijeli dokumentarac o ženi s blajhanom punđom u bundi od nerca, koja eto, u svome domu hoda u smiješnoj kućnoj haljini. Učini joj se čitav njezin život kao film bez tona iz nekog davnog, sada nepostojećeg vremena.

Prije nekoliko godina prijateljici je umro muž kojeg je upoznala s petnaest godina, a nakon fakulteta su se vjenčali. Imaju sina koji živi u Zagrebu i – kako to već biva – samo povremeno dolazi. Iako su prijateljice od djetinjstva, nikada joj njezina veza s Tibijem – najprije dečkom a onda mužem – nije izgledala romantičnom. Nije bilo konkretnog razloga za takvo mišljenje, ali kako osjećaji i ljubavi nisu bili tema njihovih razgovora, nije ni mogla steći neku izoštreniju sliku o njihovu odnosu. On je bio tih, miran čovjek, malo je govorio, rijetko se suprotstavljao u diskusijama. Bio je obrazovan, a posebno su ga zanimali slikarstvo i povijest. Kada bi se nalazila s njima, razgovor su vodile njih dvije, on bi ili čitao, ili malo sjedio pa se diskretno udaljio da ih ostavi same. Nije to značilo da nju kao gošću ignorira, dapače, rijetko koga je prihvaćao kao nju, ali – jednostavno Tibi je bio takav. Iako je Mira bila čisti realist i osoba „čvrsto na zemlji“, njegova iznenadna smrt ju je unatoč njegovoj dugogodišnjoj bolesti – zatekla, naravno, nespremnu. Njih su se dvije i dalje nalazile na kavi ili crnom vinu – kao danas, vodile svoje uobičajene razgovore i život im je prolazio gotovo jednako – svakoj u njezinoj samoći. Kako njezina prijateljica nije znala ništa o kompjuteru a voljela je čitati i kartati belu, ona joj je ponudila pomoć. No, pomoći nije bilo – ništa nije razumjela, a zapravo je već unaprijed imala stav – to mene ne zanima.

Vozeći se prema svome domu razmišljala je o njoj i o tome kako ju je ostavila na pragu samu i vidjela ju u mislima kako odlazi u onu ogromnu praznu kuću pred televizor, a čeka je pepeljara, poluprazna kutija cigareta i rezervna neotvorena, te neka debela biografska knjiga. U tome trenutku odnekud je iskrsnuo detalj od prije dosta godina: bila je kod njih i spremala se kući, a prijateljica je navaljivala da ostane još malo, jer su ona i muž čitave dane sami.

- Daj, ostani još malo! Kud ti se žuri?  - a nakon što je već skoro krenula čula je Miru kako govori.      - - - Pa što ćemo sada mi raditi Tibi? – pitala je muža.
- Ti budi tu, a ja ću te gledati. – rekao je uz smiješak, nježno je gledajući.

Tek sad, vozeći se kući, osvijestila je da je to najljepša ljubavna izjava koju je ikad čula. Odjednom, ugledala je Miru onako punašnu kako ulazi u ukusno uređenu dnevnu sobu, sjeda za stol prekriven žutim stolnjakom, vidjela je Tibijeve slike na zidovima, njezinu šarenu kućnu haljinu, platinastu punđu, narančasti ruž na usnama. Opet je sve bilo u bojama. I znala je da njezina prijateljica nije usamljena. Da joj kompjuter ne treba.

1 komentar :

Nerandža Kostić kaže...

Izvanredna priča,obožavam rukopise S.Gazibara.

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.