Kolumne

srijeda, 12. listopada 2016.

Milica Lesjak | Oca moga nema više


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14520427_1092344444181487_6493746088540942343_n.jpg?oh=035732a16e67a052b659d5af574a3b67&oe=58ADAF96
Autor fotografije: Milica Lesjak
Oca moga nema više,
moje drago džangrizalo staro,
otišao je stazom preko brda,
tamo gdje je spokoj, tišina i tuga.
Možda je i  još nešto u snovima htio,
al' život  mu je već desetleće mrtav bio.
Ubile ga godine, samoća i tuga,
prazna štala bez mukanja,
prazan dvor bez kokodakanja,
njive neorane, šljive neobrane.
Komšiluk su smrti prorijedile,
nerođena djeca sokak opustjele,
Kuću staru, vrijeme pregazilo,
raspuklu fasadu sljuštile godine,
već se i krov malo nakrivio,
na dimnjaku vjetar vrh odlomio.

Život mu nije nikad lagan bio,
golim rukama suhe grane je lomio,
svim nevoljama korenje rezao,
U provalije padao, pa opet ustajao,
po strmoj se planini penjao,
dok je skoro do vrha stigao,
vrijeme života polomi mu krila



Spokojno sanjaj, dragi oče moj.
Kažu da se na onom svijetu
siromaha ne stide, niti bogati likuju,
da nema briga, ni boli,
mržnje, svađa, ni krađa,
da se tuđe međe ne oru,
i nikoga prgavim starcem ne zovu.

Kad dodirnem sliku tvoju,
dodirnem djetinjstvo,
sjećanje i prošlost
i sve što mi reče – nježno i grubo,
sve  je u meni ostavilo traga.

1 komentar :