Kolumne

subota, 17. rujna 2016.

Prof. dr. sc. Vladimir Kolesarić | Sandra Pocrnić Mlakar: Virovitičanka u Zagrebu


„Virovitičanka u Zagrebu“, Sandre Pocrnić Mlakar

Predgovor


https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/14358799_1074035086012423_6820911261641461806_n.jpg?oh=5b334f47e66dc9e048ec1bb12dc8a602&oe=587646FB   Funkcija predgovora nekom tekstu (tekstu bilo koje vrste) jest informirati čitatelja – barem otprilike –što ga očekuje na stranicama koje slijede te predočiti neko vlastito stajalište, ocjenu, procjenu (ili nešto tome slično) o podastrijetom tekstu. Procjena ili ocjena uvijek je, dakako, manje ili više subjektivna, pa je zato važno da pisac predgovora ponudi razloge ili argumente koji potkrepljuju njegovo stajalište. Stoga ja, eto, pisanje predgovora smatram ozbiljnim poslom. Druga je, pak, stvar jesam li za to kvalificiran. Do sada sam rijetko (ipak, više od jedanput) pisao predgovor ovakvoj vrsti teksta kakva je sad ispred mene. Kao urednik uglavnom znanstvenih ili/i stručnih knjiga, zbornika i časopisa pisao sam toj vrsti diskursa sadržajno primjerene predgovore ili uvode. No, rado to priznajem, čini mi veliko zadovoljstvo pisati predgovor knjizi tekstova Sandre Pocrnić Mlakar. Zapravo sam počašćen tim prijedlogom o pisanju predgovora, a pokušat ću obrazložiti i zašto.
   
     Preda mnom se, dakle, nalazi isprint skupa od 52 eseja, uobličenih u knjigu, objavljivanih na Virovitica.netu između kolovoza 2005. i veljače 2007. Za te sam tekstove odabrao naziv esej, a ne članak ili kolumna ili nešto slično. Evo zašto. B. Klaić u Rječniku stranih riječi kaže da je esej literarni pokušaj; crtica, ogled; popularno pisana rasprava u biranoj formi o predmetima bilo kojeg područja koja ne iscrpljuje stvar do kraja. A u Enciklopediji stoji da je esej prozna književna vrsta koja pripada znanstveno-umjetničkom rodu, po tematici bliska raspravi ili članku, a po stilsko-izražajnim sredstvima i slobodi obradbe srodna beletristici. Sandrini tekstovi imaju sve značajke navedene u ovim definicijama eseja, a još su k tome i dobri eseji.

    Teme eseja su vrlo različite, ali sve su na neki način povezane s Viroviticom ili Sandra tu vezu pronađe. Ta konstatacija ne donosi nikakvu informaciju, opravdano će netko reći, jer Sandra je Virovitičanka i piše za Virovitica.net. Ta činjenica može, međutim, nekoga navesti na pomisao da netko tko voli svoj grad, tko je otišao iz svog rodnog grada, sad mu se simbolički vraća i odužuje za sve ono što mu je u tom gradu omogućilo izrastanje u odrasla čovjeka, a sada predstavlja kontrast odabranom načinu života u velegradu i odabranom profesionalnom pozivu. Takvo vraćanje duga redovito počiva – gotovo se to može smatrati stereotipom – samo na emocijama, na sentimentu, prisjećanju onih «starih dobrih vremena», «sretnog djetinjstva» u okrilju optimizmom pamćenja idealiziranoj okolini. Ima sentimenta u Sandrinim tekstovima, ali ne «srcedrapateljnog». Nema ga zato što su ti tekstovi eseji, a ne samo prisjećanje i idealiziranje prošlosti.

    Teme o kojima Sandra piše nisu izmišljane teme («isisane iz prsta»), sve su suvremene i aktualne, obične i zato vrlo prihvatljive, vrlo komunikativne. Njezino načelo nije «ja pišem, a vi čitate» -  njezin način je, zapravo, na određeni način interaktivan, kao da upravo razgovara s čitateljem.

    Jedna od izrazitih osobina Sandrinog pisanja je složenost teme svakog eseja. Ona ne uzme jednu temu (ili «temicu» za jedan esej), ne služi se uobičajenom strategijom kolumnista koji odaberu manje ili više usku temu, pa je onda na Prokrustovoj postelji natežu i rastežu, žmiču, cijede ili sažimlju, samo da napisano ima predviđeni broj stranica odnosno znakova. Njezino pisanje nema samo jednu dimenziju, bogato je idejama i asocijacijama. Katkada je asocijacije odvedu naizgled daleko od teme, ali čovjek nikada nema dojam da je to ishitreno, već da je u funkciji obrade ideje. Na vrlo vješt način povezuje svoja sjećanja i znanja o Virovitici i iz Virovitice sa suvremenim zbivanjima i tako pravi priču koja vrlo često otkriva njezin literarni talent. Sandra znalački povezuje osobno iskustvo, Viroviticu i opće prilike (njihov, za određenu temu važan aspekt). Obrazovana je i prati suvremena događanja (to joj, naravno, nalaže i omogućuje njezina profesija). Njezini se tekstovi lako čitaju pa čovjek stječe dojam da su i lagano pisani (je li doista tako treba pitati autoricu), nadahnuti su, i često su protkani nenametljivim humorom i blagom ironijom, a o ličnosti autorice posebno govori to što se zna i sposobna je šaliti se na vlastiti račun. U prilog tvrdnji kako zna biti duhovita navest ću samo jedan primjer (a svatko ih može naći još puno njih); na stranici 14 u eseju s naslovom «Govorite li virov'tički?» kaže kako se «književno ježi koža».

    Sandrini tekstovi imaju izrazitu osobnu crtu – Sandra se ne ustručava govoriti o sebi i to ugraditi u obradu teme eseja. Ta obojenost tekstova njezinom osobom daje im poseban šarm neposrednosti pa čitatelj lako stječe dojam osobne komunikacije s autoricom.

    Značajka Sandrinih eseja, da povezuje virovitičku prošlost i virovitičku sadašnjost sa suvremenim prilikama i zbivanjima otkriva svojevrsni kontinuitet koji postoji u Virovitici i Virovitičanima – prošlost se reflektira u sadašnjost, a sadašnjost je impregnirana prošlošću. To Sandra vrlo često eksplicitno ili implicitno kaže u svojim tekstovima. Ona se ne pita je li ono što je nekad bilo sve dobro, ili sve loše, a ono što se sada dešava je sve dobro ili sve loše, nego pokazuje kako je bilo i kako se to veže i nastavlja u suvremenosti. Stvara intelektualnu poveznicu situiranjem u suvremenost tradicijskih spoznaja, običaja, znanja. U toj se poveznici uvijek nađe po koja poruka, pa zato Sandrini eseji imaju i edukativnu dimenziju, ali vrlo mudro ugrađenu u tekst – najčešće izbjegava izravno poučavanje, dociranje i, obično, do poruke treba doći razmišljanjem i zaključivanjem.

    To su razlozi zbog kojih Sandrini eseji nisu «potrošačke» naravi, upotrijebljeni (pročitani) i odbačeni (zaboravljeni): oni imaju trajnu vrijednost; njih će se moći čitati još dugo. Njezini eseji nisu jednostavno, banalno prisjećanje i opisivanje različitih zbivanja, anegdotalnih situacija i tome slično; oni su puno više od toga, jer predstavljaju sinkretičku intelektualnu i emocionalnu elaboraciju prošlosti i sadašnjosti, Virovitice i Zagreba, mikrookruženja i makrookruženja.

    Zbog toga je jako dobro (to je po mojem mišljenju bila krucijalna odluka) što se ovi eseji objavljuju u «klasičnom» obliku, jer – za sada – elektronski mediji ipak su potrošačke naravi.

    Koliko mi je poznato Sandra se cijeli svoj dosadašnji radni vijek bavila novinarstvom. Ta činjenica objašnjava njezin interes za najrazličitija zbivanja. Ona neuobičajeno puno stvari opaža i promišlja i to ne samo na razini njihovog registriranja, nego na razini povezivanja i razini pojmovnog značenja, traženja općeg. Novinarski zanat sigurno joj je pomogao u pisanju ovih eseja, ali ih ona nije pisala kao novinarka.

    Poznata je katastrofalna opća deviza većine novinara: nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. I doista, i površni pregled velikog dijela našeg novinstva temelji se na senzacionalizmu, stvarnom ili većinom napola izmišljenom. A jedna od najvećih vrlina – u mojem vrijednosnom sustavu – Sandrinih eseja upravo je izbjegavanje bilo kakvog senzacionalizma, atraktivne poante priče. Treba priznati da je lakše pisati i izmišljati senzacije (pod licemjernom izlikom da to ljude najviše zanima), jer ne treba ništa znati, samo prenijeti i «obogatiti» senzaciju. Sandrin način pisanja zahtijeva, međutim, sposobnost. Zbog toga me Sandrini eseji jako podsjećaju na FraMaFua, velikog hrvatskog novinara i pisca, Virovitičanina o kojemu se još uvijek premalo zna. On je pisao upravo tako, naizgled male životne priče o ljudima kakvi oni jesu u svom svakidašnjem životu.

    Kad sam već spomenuo vrijednosni sustav, htio bih još samo reći kako je vjerojatan razlog činjenici da toliko cijenim Sandrine eseji i u tome što ona stvarno promovira trajne vrijednosti meni bliske. Sličnost ide, po svoj prilici, otuda što smo đaci iste gimnazije (iako u vrlo različito vrijeme), za koju sam se na vlastitoj koži uvjerio da nam je dala dobra temeljna znanja s kojima smo u svijetu ravnopravni sa svima drugima.

    Budući da predgovor ne smije biti dugačak, nastojao sam ukratko upozoriti na neke od kvaliteta eseja Sandre Pocrnić Mlakar koji se, eto, nalaze pred nama. Ovo nabrajanje nije, naravno, iscrpilo sve kvalitete; čitatelji će ih naći još puno. Osim toga, o svakoj spomenutoj kvaliteti moglo bi se puno šire raspravljati, svaku od njih zasebice obraditi. No, to ćemo činiti u vremenima koja slijede.

    A što je s nedostacima, nije valjda sve tako savršeno? Nedostataka sigurno ima, nema uratka kojemu nešto ne nedostaje ili koji se ne bi mogao napraviti još boljim. Međutim, ja ih nisam pronašao!

U Zagrebu, travnja 2007.
Vladimir Kolesarić

Naklada: Pusa, Virovitica

Nema komentara :

Objavi komentar