Milica Lesjak | S bocom do dna

    Korak naprijed... blago lelujanje,  pa dva koraka nazad. Malo lijevo, pa desno,  nespretno mahanje rukama, a onda tijelo na nestabilnim teturajućim nogama gubi ravnotežu i pad je neminovan.  Udarac glavom o hrapavu fasadu kuće. Krv curi niz čelo i iz nosa. Na bezizražajnom licu ne vide se tragovi bola. Malo se uspravlja na tlu, podiže ruku i s prljavim pohabanim rukavom starog kaputa, briše umrljano lice. Čuje se i blago mumlanje bez točnog definiranja da li je pjesma, psovka, ili kletva. Ljudi prolaze, s prezirom gledaju i tek onako usput progunđaju – pijandura, smeće od čovjeka. Drugi su još oštriji – nema njemu pomoći, što već jednom ne "krepa", možda bi bilo lakše i njemu i onoj jadnoj materi.
    

   Svaki dan, tamo negdje iza podneva, ista slika – Branko Zlatarek, sin pokojnog Franje i žene mu Agate, pokušava doći do svog doma.

    Oca mu rijetko tko spominjao, vjerojatno što je već dugo na onom svijetu,  a možda i zato što je i on bio isto ovakva alkoholom uništena duša, pa su ga svi brzo i zaboravili. Agata je bila nešto drugo, Čitav život se borila, radila, mučila, ne bi li djecu iz pakla izvukla. S kćerkom je uspjela, s Brankom ne. U borbi je izgorjela.   

     
    Danas sam zaustavila auto, u nadi da ću ga moći ugurati na sjedište i odvesti kući. Nisam uspjela. Mlohavo tijelo, ruke, noge, sve je bilo puno teže od procijenjenih pedesetak kila.
  
    - Molim vas, pomozite mi, obraćam se prvom prolazniku.

    - Ama, pusti tu ništariju gospođo, zar nemate drugog posla?  Sutra, ili već danas popodne, opet će biti u nekom jarku, ukoliko već nije potrošio ono malo zarade. Zna se, čim ima ma nešto novca, još je pijaniji.
   
    Pogledam malo bolje i prepoznam mu susjeda Luku, očito je znao da je ovih dana i nešto zaradio, uglavnom koseći dvorišta, ili cijepajući drva svima koji su mu htjeli posao dati . Mjesto je malo, u ulici se svi znaju, znaju i puno više nego što treba, a ako je potrebno za pikantniju priču, nije problem ni da nešto dodaju.

    I tako, bez dobivene pomoći podižem nekako Branka i nakon prve početničke muke uspijevamo  uskladiti korake. Krećemo se polako,  nije jako daleko, izdržat ću, tješim i sebe i njega. Gledam ga onako ispod oka  - lice mršavo, ispijeno, kosa neuredna, tko zna kada je zadnji put oprana, oči upale, mutne kao bara poslije kiše, pogled izgubljen, pa i kad me pogleda, čini mi se da me ne vidi. Kad pokuša nešto i izgovoriti, jezik mu se zaplete između dva još preostala zuba i čuješ samo nerazumljivo siktanje.

    Ništa na njemu nije ostalo od čovjeka koga sam godinama poznavala.

    Branko je bio rođak, ali više od toga, bio je prijatelj nad prijateljima. Često je kao dječarac zalazio u našu obiteljsku kuću i uvijek je glavna tema bila koliko je cura "oborio s nogu". Kasnije, kad se malo uozbiljio, postao je glavni gradski frajer, visok, kovrčave razbarušene kose, „delonovski" plavih očiju. Kad je rekao da se ženi s Martom, svi su ostali iznenađeni, nekako je ona bila preobična djevojka za njega, pustolova, pomalo boema, vječnog dječaka, koji nikako nije znao što želi od života.

    - Što vam je ljudi što se čudite, Marta će njega smiriti, sve će biti u redu, tješila se mati Agata. I stvarno je prvih godina sve bilo uredu. Branko je imao dobro plaćeni posao, polako se kućio, a za zabavu je bio glavni. Nije bilo slavlja gdje pjesmom nije bio najglasniji, a  u plesu drugi Travolta, tako je u šali za sebe govorio i nije bilo daleko od istine. Kad je pomoć trebala, bio je prvi, za svu djecu junak ulice, po igri i energiji koju je isijavao.

    U općoj jurnjavi s životom, kao da i nismo na vrijeme primijetili, da je posjeta bivalo sve manje, a i kad bi došao, bio je uvijek sam i nekako drugačiji, kao da su mu se u očima gasili svi životni sokovi. Očito je trebao  pomoć, ali kako kad je ostao zatvoren i nijem . Šutio je on, šutjela Marta i tako skoro dvije godine. A onda je Marta otišla. Zašto, opet pitanje bez odgovora. Tek kad se pročulo da se počeo s čašicom družiti, Ivan, obiteljski prijatelj, bliski rođak, čovjek koji mu je uvijek bio uzor i autoritet, mjesecima je pokušavao biti i prijatelj i psiholog i pedagog. Nije uspio. Ostao je Branko i bez posla. Živio je s majkom, a njena penzija bila je preniska za njegove poroke. Uz alkohol, prvo pivo, pa vino, a onda i žestice, niti cigaretu nije ispuštao iz ruku.

    Nije dugo potrajalo, Agata je oboljela i završila u staračkom domu. Branko više nije kontrolirao niti djelić svoga već narušenog ja. Nije bilo majke, nije bilo toplog obroka  a njemu je  alkohol postao prioritet. U početku je još koji put došao, pitao treba li što pomoći, a onda bi nervozno zgrabio pruženu novčanicu i odjurio. Do prve krčme, znali smo. Posluženo jelo nikad ne bi ni pogledao. Onda je potpuno nestao iz naših života. Pričalo se da mu je kuća postala glavno noćno okupljalište pijanica i propalica. Na majčin pogreb nije došao. Nitko nije znao gdje je.

                    ***

    Dok je prva smjena zaposlenih kretala na posao, nešto prije 6 sati, iza spuštene rolete izbijao je gust dim. Kuća je bila pored glavne ceste, većina prolaznika znala je, čija je. Kad su vatrogasci razvalili vrata, vatra je još više buknula. Vijest se brzo proširila. Među prvima stigao je i Ivan. Od dva pougljena tijela, nije prepoznao Brankovo. Istraga reče da ih je zapalio opušak cigarete. Pokopan je bez oproštajnih govora, bez svećenika.

    Jučer sam bila na groblju. Zapalih svijeću na bezimenom grobu.
    Tko je bio? Nitko! Kako je živio? Nikako! Otišao je u nepovrat. Bez traga. A bio je čovjek.