Plovim u snu;
besciljno plutam kud me vjetar nosi
mračnim uzburkanim daljinama
Mrtvoga mora,
udaljen od kopna silnim miljama.
Posada je mrtva, nijema;
kormilo se vrti samo.
Pod palubom se skrivam;
bojim se izaći,
poznata lica vidjeti još jednom.
Pokrit ih plahtom treba;
strah me, ne mogu se othrvati.
Možda da probijem brodski trup
pa uronim u more kao riba.
Izrast će mi škrge tada;
zaronit ću u morske dubine.
Probudit ću se bez tuge i jada.
Ali ne; more je mrtvo,
ni škrge ne pomažu.
Brod polako tone, java je;
vodom se pluća pune,
a na jarbolu zvona tužno zvone.
Iz zbirke: "U raljama PTSP-a"
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.