Mirjana Mikulec: Tvoja kuća napuštena zjapi

Srpanjske vrućine, ustajalost maloga grada.
Živim s mamom u mojoj i njenoj starosti.
U drugome gradu, dovoljno daleko za povremene bjegove,
pripremio si objed za mene, ušutkao bolest,
umirio me hladovinom svoje sobe.
Prži podnevno sunce. Vani nema ljudi, savršeno smo sretni.
Gotovo drhteći od radosti susreta, vraćaš se svome domu.
Dugačka cesta, vijugava bjelouška. Na raskršću kuća
u kojoj se za šankom ustrijelila mlada krčmarica.
Na početku, u blatu, nekada su bile ciganske kuće,
danas tko zna čije, okrečene bijelo, uz praznu asfaltnu cestu.
Ni Cigana više nema. Nije li to znak oskudice?
Na obzoru dvije crkve nadvisuju se tornjevima.
U koloni trinaest kilometara dugoj, s jedne i druge strane,
čekaju na pomoć besposlena rala i drljače. U daljini
pod gorućim suncem, u auri prašine, baliraju slamu dva mladića.
Dva su groblja odvojena, jedno do drugoga, zarasla u korov.
Isprepletenih sudbina gledaju u nas grobne slike žena:
mađarskih, hrvatskih, njemačkih. Tvoji roditelji.
Tvoja kuća napuštena zjapi; kroz porušeni zid vidimo štednjak,
možda još upotrebljiv, hodnik, vješalicu na vratima.
Od nemoći sjedaš u travu, znaš da ništa ne možeš učiniti.
Jednoga dana zatvorit će nas u staklenike i zalijevati po potrebi;
Zaključujemo: njive će cvjetati, rađati i umirati odvojeno od ljudi.
Dok stojim, osjećam pod nogama tutanj zemlje,
snažniji od ljubavnog zanosa, čujem krik kukavice
iz bilogorske šume što se prostire iza trinaestog kilometra,
tamo gdje prestaje cesta i gdje žive oni koji nikamo nisu otišli.


(recital Josip Ozmec, Marija Bistrica, 2008., nagrađena pjesma)