Robert Janeš: Alkemičar

Mišljah postati Erlkönig
al’ zaboravih ubiti nadu
na kraju rečenice.
Za ples se spremih
uz zvuke bubnjeva
u centru kruga pozitivne energije.
>> tam-tam… dum-dum… <<
Izazvat ću munju iz kromleka
da sine stvaranjem
homunkulusa.
Učinit ću puno dima od malo vatre,
šaku pepela crnog skupit,
pregršt praha s leptirovog krila,
prstohvat pogleda iz oka sokolova
i otisak gmazova koji se pare do kraja vremena
u spokoju stijene mlađeg neolita.
Srknut ću plavog mlijeka
iz morske dojke,
okrenut se dvaput ulijevo
i pola udesno,
slomit prst na ruci
koju sunce prvu obasja –
neka prodorna bol probudi ljubav
sivog kamena
prema zelenom oku
plićaka na obali spasa.

I bi ljubav!

Na izlazu, lijevo, piše:
Fola lipa i buog svami