Sara Schmidt | Prvi roman napisala je u trinaestoj godini

Sara Schmidt
autor fotografije: Anna Gaspotic

Sara Schmidt rođena je 17. srpnja 1991. godine u Puli gdje je završila jezičnu gimnaziju. Oduvijek je voljela pisati, priče su bile posvuda oko nje. Tako je već u trinaestoj godini napisala roman Dnevnik jedne mačke koji je na natječaju za prvi roman dobio pohvalu od Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Nastavak slijedi u Dnevniku jednog psa.

Po završetku srednje škole, Sara na godinu dana odlazi u SAD gdje završava tečaj naprednog novinarstva na Harvardu gdje po prvi put počinje stjecati ljubav prema novinarstvu. Potom seli u Zagreb gdje završava novinarstvo na Veleučilištu VERN'. Sara trenutno piše za časopis Cosmopolitan na čijem portalu svakoga tjedna objavljuje vlastitu kolumnu naziva Ženski moza(i)k.

Mnogi ne znaju za tvoj spisateljski rad iz mlađih dana. Radi se o dvije knjige. Jedna je o tvom ljubimcu mačku, Dnevnik jedne mačke, a druga o psu, Dnevnik jednog psa, čija promocija je bila ne tako davne 2010. godine u poznatom pulskom kulturnom centru Circolo. Reci našim čitateljima kako si došla na ideju da napišeš takve knjige i radi li se u navedenim knjigama o tvojim stvarnim kućnim ljubimcima?

Prva knjiga, Dnevnik jedne mačke, nastala je potpuno neplanirano. Počela je s nekoliko priča inspiriranim mojim tadašnjim ljubimcem Mailom, nakon čega mi je palo na pamet kako bi bilo zanimljivo napisati dnevnik iz perspektivne jednog mačka. Dnevnik jednog psa bio je logičan nastavak bez kojeg cijela priča ne bi bila potpuna. I da, inspiraciju sam pronašla u svojim ljubimcima, Mailu i Medi.

U međuvremenu, od živahne, inteligentne i raspisane srednjoškolke postala si studentica, i preselila iz svog rodnog grada Pule u Zagreb da studiraš novinarstvo. Očito da je izbor tvog studija bio logičan slijed mladenačkih interesa. Kod nekih se interesi s vremenom mijenjaju, no ti si ostala dosljedna sebi. Jesi li, možda, imala i neku drugu opciju, odnosno, neki drugi studij kao mogućnost nastavka školovanja?

Zapravo i ne. U tom sam se trenutku željela nastaviti baviti pisanjem i željela sam se baviti nečime što će me ispunjavati kao znatiželjnu osobu koja obožava učiti, istraživati i putovati. Novinarstvo se činilo savršenim izborom i sjećam se da sam u tom trenutku rekla kako ću radije pauzirati godinu (u slučaju da ne uspijem upisati željeni fakultet), nego odabrati neku alternativu. Iako možda zvuči čudno, budući da se pisanjem bavim cijeli život, književnost nikad nije bila nešto čime sam se htjela baviti.

Jesu li fakultet i studij koji si izabrala ispunili tvoja očekivanja?

I je i nije. Uživala sam u studiju, ali sam istovremeno naučila da novinarstvo, bar kod nas, nije onako kakvog sam ga zamišljala i još nisam sigurna je li to nešto čime bih se voljela baviti., Naravno, biti novinar znači imati širok izbor poslova kojima bih se mogla baviti, ali ja još uvijek tražim onaj koji će me u potpunosti ispunjavati.

Koliko stranih jezika govoriš?

Nažalost samo dva. Engleski u posljednje vrijeme govorim gotovo više od hrvatskog. Njemački više ne govorim onako dobro kao što sam ga govorila dok sam  bila mlađa, ali se i dalje dobro sporazumijevam. Postoji niz jezika koje bih rado voljela naučiti i nadam se da ću jednom popisu priložiti još nekoliko!

Očito je da si u svojoj obitelji uvijek imala podršku, što je veliki plus i poticaj svakom mladom, perspektivnom piscu ili novinaru. Što danas kažu tvoji roditelji i obitelj? Jesu li zadovoljni onime što si postigla?

Jesu, jako su ponosni na mene i to mi svakodnevno govore i pokazuju. Bez podrške moje obitelji sigurno ne bih bila ovdje gdje sam danas i na tome sam im jako zahvalna.

Osim tebe, ima li u tvojoj obitelji još netko tko je pisao, crtao ili se bavio nekim drugim vidom umjetnosti?

Naravno! Ženski se dio obitelji sastoji od samih umjetnica! Baka i mama također pišu, ali se bave i drugim oblicima umjetničkih radova. Već se neko vrijeme dogovaramo kako bi bilo super napisati knjigu iz perspektive triju različitih generacija i bila bi prava šteta kad se to ne bi dogodilo.

Kako danas doživljavaš sebe, kao novinarku, kao spisateljicu? Je li za autora dobro da se potpuno identificira s takvom „ulogom“?

Iskreno, sebe potpuno ne doživljavam kao spisateljicu. Od dana kad sam počela pisati priče pa do danas, na pisanje gledam kao na nešto što me opušta i čime mogu izraziti dio svojih misli i osjećaja. Čudno mi je nazivati se spisateljicom. Zapravo se još uvijek tražim, imam bezbroj interesa i nisam sigurna jesam li još uvijek pronašla svoj pravi „poziv“.

Kao mlada novinarka radiš u prestižnoj kući Cosmopolitan, gdje u odjeljku Moj cosmos već sada imaš svoju samostalnu rubriku „Ženski moza(i)k“.  Jesu li taj naslov i tema bili tvoja ideja ili ideja tvojih nadređenih?

Ideja o kolumni nastala je iz prvog članka kojeg sam napisala za Cosmopolitan, a radilo se o temi „Kriza 20-ih“ gdje sam pisala o tome kako i mlade dvadesetogodišnjakinje prolaze kroz poprilično ozbiljnu krizu razmišljajući o svojoj budućnosti, karijeri, ulazeći u godine u kojima nije čudno da njihove vršnjakinje imaju djecu i slično. To se našim čitateljicama jako svidjelo pa su mi ponudili kolumnu gdje ću pisati o sličnim problemima i općenito, stvarima s kojima se ja kao dvadesetčetverogodišnjakinja susrećem u svojoj svakodnevnici. Ime kolumne bila je mamina ideja i odmah sam ju prihvatila.

Ako imaš slobodu izbora o čemu ćeš pisati, odakle crpiš sve te ideje? Očito je da su neke inspirirane našom svakodnevicom, no neke doslovce „ubodeš u sridu“ tako da nas sve iznenadiš. Iznenadiš li ponekad i sama sebe?

Ideje crpim iz svakodnevnog života, ali i iz života svih nas. Nastojim pratiti što se trenutno događa i o čemu se priča. Nastojim birati teme s kojima će se moći poistovjetiti i moje vršnjakinjem ali i svi ostali. Ponekad mi teme predlažu i prijatelji, kolege ili slično. U nekoliko navrata su mi teme predložili muškarci koje su jako zanimali razlozi nekih naših ženskih navika i slično. Ponekad me iznenadi koliko su popularne neke kolumne koje meni tad jednostavno nisu bile ništa posebno i obrnuto – koliko su neke meni smiješne kolumne ostalima nezanimljive. Naravno, ne mogu usrećiti svakoga, ali volim čuti da se netko poistovjetio s nečim o čemu sam pisala kao i da sam nekoga uspjela nasmijati. To me jako veseli.

Mnogi, bez obzira na godine i spol, čitaju tvoju rubriku i u Cosmopolitanu i na fejsu gdje imaš otvoren svoj profil. Kakva ja reakcija čitatelja?

Iznenađujuće pozitivna. Jako rijetko naletim na negativne komentare iako ih redovno očekujem. U nekoliko sam se navrata susrela s komentarima ljudi koji su me optužili kako kopiram poznatu kolumnisticu Andreu Andrassy. Smiješno je to što ja njene kolumne ne čitam, ali obje imamo sličan stil pisanja i gotovo istu temu kolumne. Ponekad je jako teško pokušati pisati o aktualnim temama, a da te netko ne optužuje da kopiraš. Ipak, puno veću pažnju posvećujem onima koji s radošću očekuju moje kolumne svakog petka u uvijek me nanovo oduševljavaju svojim lijepim komentarima i potporom.

Reci nam o sebi nešto što ne znamo. Kada pišeš, u koje doba dana? Imaš li kakav ritual ili pripreme za dozivanje inspiracije, na primjer šetnju da izbistriš misli, obaveznu šalicu kave uz tipkovnicu ili nešto drugo?

Puno bicikliram i najviše inspiracije dobivam kad se vozim i imam vremena za razmišljanje. Rijetko aktivno razmišljam o tome o čemu ću pisati. Inspiracija najčešće dolazi na prepad, bez obzira na doba dana i to nije nešto što mogu kontrolirati. To je i dobro i loše jer mi se često događa da jednostavno nemam nikakve inspiracije za pisanje i znam satima stajati pred praznim papirom. Nekad se budim usred noći kako bih pisala natuknice.

Pišeš li samo na poslu ili materijale pripremaš i kod kuće?

Pišem stalno. Ili se tako bar čini otkad radim u Cosmu. Pišem na poslu i kod kuće. Pišem stvari koje želim i koje ne želim. U posljednjih sam godinu dana napisala preko tisuću članaka. To mi se čini kao ogroman broj iako se tek rijetko događa da se na to moram prisiljavati. Uživam u tome.

Kako se, kao Puljanka snalaziš u Zagrebu? Ipak je Zagreb daleko veći grad od Pule. Ili si se nakon studija već navikla na ovako ubrzan tempo života?

Trebalo mi je pet godina da se počnem snalaziti u Zagrebu. Bez pretjerivanja! Imam užasan osjećaj za orijentaciju i jako sam se mučila sa snalaženjem. Na prvom sam danu faksa završila na Črnomercu misleći kako idem na Trg bana Jelačića. Sad mogu reći da napokon poznajem grad – ili bar onaj glavniji dio.

Jesi li ikad razmišljala vratiti se u Pulu?

Nikad. Obožavam Zagreb i Pula je jednostavno premalen grad za moje apetite. Često razmišljam o životu izvan Hrvatske, ali to trenutno nije nešto što mi treba. S druge strane, ta mogućnost uvijek stoji – život je nepredvidiv.

I za kraj, postoji li negdje u pričuvi kakav rukopis ili ideja budućeg romana?

Voljela bih na policama jednom vidjeti zbirku svojih kolumni. To je zasad sve što planiram iako vjerujem da ću jednom ponovno zaviriti u svoju mapu prepunu nezavršenih priča i poraditi na nekoj.

Hvala što si pristala odgovoriti na naša pitanja. Želimo da i dalje imaš mnogo uspjeha u svom radu.

   

Puno hvala.

Razgovor pripremila i vodila: Sonja Smolec