Robert Janeš | Priča iz predgrađa

A Dobriša Cesarić je pričao:

„Predgrađe / Balada iz predgrađa - napisane  su u vrijeme kada sam mnogo polazio na Trešnjevku,

Zametak Balade iz predgrađa je stara ulična petrolejska lampa, koja je nekada stajala na uglu jedne neobično zapuštene uličice.

Sve oko nje bilo je veoma žalosno, upravo beznadno. Iz te teške atmosfere sam je od sebe iskrsnuo blijedi lik nesretnog čovjeka, koji svake večeri prolazi kraj te lampe, dok na kraju ne legne u postelju i ne iščezne zauvijek.

Pjesmu sam, ako se ne varam, napisao u nekoliko noćnih sati.“

Priča iz predgrađa

- Pa di si ti tak dugo? Kaj se ti ne znaš sam vratiti doma? -

- Kako ne znam? Pa evo vratio sam se sam! Nitko nije sa mnom. -

- Nemoj ti meni tak bezobrazno odgovarat, balavac jedan! - ljutito se obrecnula baka na mene, naglašeno mahnuvši pri tom glavom prema satu na zidu.

- Pogleč kolko je sati! Di si ti do sad? -

Šutim. Zasad je dobro.

- Si čul kaj sam te pitala?!? -

- Pa rekla si mi da ti ne odgovaram! -

- Kaaaaj? Ti buš meni filozofiral! Marš tam za stol večerati! I odma posle spat. -

- A jel to znači... da se ne trebam prati prije spavanja? -

- Kuš, balavac! Onak bu kak ja velim! Bum te ja odgojila kak spada, kad te mater i otac ne znaju! -

Zašutio sam.

Znao sam da sam kriv jer sam se prekasno vratio sa sanjkanja. Morao sam i lektiru napisati. (Trebat će mi još neviđene taktike za objasniti zašto cijele zimske školske praznike nisam ni knjigu pročitao do kraja).  I zašto sam se tek maloprije, vraćajući se k toploj bakinoj kuhinji, sjetio da još i sastavak

'Kako sam proveo zimske praznike'  trebam napisati.

Kako mrzim te glupe sastavke! Kako mrzim pisati!

Kog vraga da pišem?

Pa ne mogu pisati o tome kako smo grudom razbili prozor na zgradi mjesne zajednice! Pa kako smo onom susjedu Vinceku ponovo pustili starog Blentu s lanca, da ga ne namlati kad se navečer vrati pijan kući. Pa kako smo kod susjede Valjdak posudili sanjke al' se onda nismo pobrinuli vratiti ih. (Uzalud sam drugi dan pretraživao područje, sanjke su nestale. Sto posto su ih oni gadovi iz Klanječke pokupili i sakrili, i sad nam se smiju).

O čemu da pišem?

Glupa škola! Ajd, bar prvi veljače pada u nedjelju pa sam dobio još taj jedan dan fore.

Mrzim veljaču! Mrzim je jer mi prekida školske praznika koji su mi bolji i draži od ljetnih, zbog snijega.

Obožavam snijeg! Kad padne, tako sve bude lijepo prekriveno i bijelo. Snijeg je moj element!

Sjeo sam za stol u uglu kuhinje, na mjesto uz prozor. Na stolu, podignuta na crveni emajlirani lonac postavljen naopačke, stajala je petrolejka. Baka ju je upalila jer je zbog kvara na dalekovodu uslijed jake zime zapadni dio Zagreba, u kojem se nalazi Trešnjevka, ostao bez struje. Petrolejka je doputovala s njima u teretnom vagonu iz Karlovca, s još nešto namještaja i par metara drva za loženje, četrdeset i treće.

Voljah gledati baku u trenucima kad bi zbog naglo nastalog mraka oprezno skidala, s čavla zabijenog na sasvim neočekivano mjesto u zid, tu staru petrolejku. Odlutala bi mislima u tim trenucima nekud daleko, nekud gdje ne bi bilo nas unuka, samo ona, djed i njihova djeca.

Prisustvovao bih tada gotovo ritualnom postupku paljenja svjetiljke: prvo pažljivo obriše širm od pretankog stakla, skine ga, zatim okrene bočni kotačić te za centimetar izvuče široki, plosnati stijenj, onda upali šibicu i polagano je primakne vršku.

Prostorom se polako proširi slaba, treperava, nemirna svjetlost popraćena poznatim mirisom petroleja. I tada bakini prsti, što još tren prije držahu šibicu, okrenu kotačić u suprotnom smjeru da bi vratili pamučni fitilj na svega dva-tri milimetra od plamenika.

Još jedan kratak i odmjeren pokret ruke prije nego će na podnožje od debelog, profiliranog stakla s izbočenim dijelovima na koje je apliciran apstraktni reljef, vratiti tanki stakleni zaslon.

A svjetlost, crvenkasto-žuta, odbivši se od okruglog ogledala na lampi, konačno se smiri i zalijepi za zidove i strop, za još prazni tanjur ispred mene...

- Na ti žganci i mleko, pojedi to pa mi se makni od stola, moram zmesiti testo za orehnjaču, sutra je didi rođendan. - rekne mi baka.

- Pa kak ćeš peći kad nema struje? - čudim se ja.

- Pa u roru od starog šparheta, kaj? Kaj misliš kak smo pekli dok nismo imali struju prije? Na ovom smo tu starom šparhetu f kutu i kuhali i pekli. Drva i uglena f drvarnici uvek ima, kak bi se grijali da ni tak! A bogme je i kolač bolji kad se f starom speče, nekak je i prhkiji i safniji...“

Doista je taj stari šparhet u suprotnom uglu male kuhinjice bio „kotlovnica“ cijele bakine-i-didine kućice čija veličina nije premašivala površinu omanjeg današnjeg stana.

Da mi je samo znati kako nas je osmero živjelo u tom prostoru dok sam bio jednogodišnjak? Tetak i teta s četverogodišnjim djetetom, mojim bratićem, moji mama i tata sa mnom, te baka i djed. A ni kupaonice u kući nije bilo! Odrasli su išli dva put tjedno u javno kupalište: u Cresku za vikend, a u

„Dijanu“ u Ilici kad bi se vraćali s posla, jer tako im je bilo usput.

Pogledah kroz prozor.

Ispred kuće, na ulici sijala je sijalica ulične rasvjete. Električna lampa, na drvenom stupu. Zadnja, u slijepoj ulici pred zadnjom kućom, našom.

Svjetlo se odbijalo od bijele površine snijega i širilo se po krošnji stare kruške u vrtu, po susjednim krovovima i fasadama niza kuća s desne strane, te na nasip Samoborčekove pruge s lijeve strane dvorišta.

Lijep mi je to prizor bio. Prekrasan. Komadić djetinjstva. „Što je život nego prozor na ulicu...“

- Moram pitati didu da mi opet priča o uličnim lampama na petrolej. -  pomislih - On je bio u Zagrebu za vrijeme dok su još postojale takve ulične svjetiljke. Spomenuo mi ih je nekoliko puta.

Bakina kuća