Patnje mladog autora XIII.

GROZNE KNJIGE

Piše: Jelena Hrvoj

"Ako netko smatra da je maleni simbol u desnom kutku ekrana, koji sadržava brojku dvanaest, neka prepreka djeci da isti sadržaj i ne pogledaju-gadno se vara".

Ne volim se miješati u određene stvari, ali smatram da je opravdano režati u trenucima kada se te određene stvari počinju miješati u naše živote. Posljednjih su dana ponovno aktualne „famozne“ lektire kao i ono što je korektno i prihvatljivo za klince koji lektiru ipak odluče pročitati umjesto prepisati kratak sadržaj sa interneta. Zaintrigirana tim pitanjem odlučila sam na internetu potražiti popis lektira za osnovnoškolce. Naravno, tražilica je prvo izbacila popis za one najmanje-1. razred. Prelistavam ja tako popis lektire, smijem se od uha do uha prisjećajući se nekih naslova koje sam i sama čitala u tom godinama. A tada mi u pozadini glave zatitra riječ - LICEMJERJE.

Dakle, određeni se ljudi bune kako određene knjige nisu primjerene za djecu jer ih potiču na razmišljanje o lošim stvarima. Za početak, knjige su posljednja fronta na kojoj djeca dolaze do „lošeg“ sadržaja.

Svi smo vidjeli trogodišnjake koji sami otključaju mobitel,spoje se na Internet i klikću po ikonicama. Ovi malo stariji surfaju kao profesionalci. Svi smo mi bili klinci i znamo kako o funkcionira-najslađe voće je ono zabranjeno. Pomaknimo se na Tv sadržaj koji nije nimalo prilagođeniji. Ako netko smatra da je maleni simbol u desnom kutku ekrana, koji sadržava brojku dvanaest, neka prepreka djeci da isti sadržaj i ne pogledaju-gadno se vara. Ali vratimo se mi na famozne knjige.

Dakle, promatram popis lektire za prvi razred osnovne škole i uočavam pozamašan broj naslova braće Grimm. Sve su to naslovi uz koje smo odrasli, naslovi koje volim i koje ćemo ili već čitamo svojoj djeci. Poučne su to priče koje potiču na maštu, ali u samoj srži su jednako tako i morbidne. I sada ne govorim o originalnim verzijama koje su pisane kao moderni horori. Ne, govorim o verzijama koje su donekle cenzurirane i kakve i sami poznajemo. Tko od nas nije čuo za Crvenkapicu? Vjerujem da nas je 99,99% odraslo uz tu simpatičnu priču. I kao djeca mi smo iz nje izvlačili koje kakve pouke, no sada kao odrasle jedinke s lakoćom odstupamo od mašte i zurimo u puke činjenice. Crvenkapica je mala djevojčica koju roditelji šalju kao dostavljača, direktno kroz šumu, pa do bakine kuće. (Danas bi za takav pothvat roditeljima na glavi čučalo dvadeset socijalnih radnika) Crvenkapica u šumi susreće vuka te mu priča kako nosi namirnice baki. Tu nastupa onaj dio po kojemu bi redatelj Wes Craven snimio ponajbolji film strave. Vuk ulazi u bakinu kuću, proždire ju i maskiran legne u krevet. Verzija koje se ja sjećam nastavlja se tako da vuk pojede i Crvenkapicu. A tada na scenu stupa opaki lovac koji raspori utrobu vuka i spašava dvije pojedene osobe. Masakr, ali svi živjeli sretno do kraja života (pa i vuk koji je naposljetku umro misleći da je sit). Svaka od tih bajki sadrži neizrecive scene koje iz perspektive odraslog čovjeka nisu nimalo nevine. Ali svi smo odrasli pored njih i naposljetku ispali kakvi smo ispali-živi i zdravi.

Ako je to sadržaj koji prezentiramo najmanjima, zašto su onda neke druge knjige neprimjerene? Zar klinci ne čuju na ulici ili kod kuće više psovki nego što će ih ikada pročitati u knjigama? Nisu li okruženi pornografijom u obliku plakata koji reklamiraju donje rublje ili reklamama za afričku šljivu gdje se dvije gole tete valjaju po krevetu sa golim stričekom? Djeca trebaju stvoriti naviku čitanja i ono važnije-moraju naučiti da je sloboda izražavanja besplatno pravo svakog ljudskog bića. Cenzurirajući pojedince stvaramo upravo podjele protiv kojih se svi nastojimo boriti.