Kolumne

ponedjeljak, 13. lipnja 2016.

Narcisa Potežica | Piotr Paziński: Pansion


PANSIONO knjizi Piotra Pazińskog "Pansion"- romanu treće generacije o preživjelim Holokausta

            Nova knjiga Piotra Pazińskog "Pansion" čiji su nakladnici Disput i Hrvatsko filološko društvo (Zagreb, 2014.) roman je poljskog autora, a nakladnik se odlučio za ovo djelo što je vrlo zanimljivo jer prvo malo je prevedenih knjiga s područja poljske književnosti i drugo tiskan je u prestižnoj Disputovoj biblioteci "Na tragu klasika" iako  je djelo knjiga mladog pisca kojem je to prvijenac, objavljen 2009. godine. No presudnu je ulogu u odabiru knjige za naše tržište bilo sigurno to što je već iduće godine taj debitantski mini roman (od svega 140 stranica) dobio uglednu književnu nagradu Pasoš Polityke (Paszport Polytake) te dvije godine kasnije nagrađen je i Europskom književnom nagradom, te je odmah prepoznat kao "prvi književni glas trećeg pokoljenja nakon Holokausta". Autor romana "Pansion" je Piotr Pazinski rođen 1973. godine, koji je neočekivano napisao roman stilski u maniri klasičnog realističkog romana i u središtu je neobičan pansion nedaleko Varšave gdje borave Židovi koji su preživjeli Holokaust. Naracija počinje opisom putovanja vlakom ali koji ne odvodi samo "u daljinu" već u prošlost i tim više u povijest.

                Glavni junak, Bronkin unuk Jakub dolazi u kratki jednodnevni posjet mjestu gdje je boravila njegova pokojna baka  kako bi obnovio svoje sjećanje. On poslije puno godina ponovo posjećuje mjesto u kojem je kao dijete za praznike dolazio i boravio s bakom. To je tako zvani pansion - nekadašnje židovsko odmaralište u sred šume negdje blizu Varšave, gdje sada susreće nekoliko starijih gostiju, koji ga se čak sjećaju iz vremena kada je bio dijete. Od tog trenutka glavni junak otpočinje svojevrsnu potragu za izgubljenim vremenom, sjećanje na  vlastito djetinjstvo  ujedno je pokušaj rekonstrukcije pamćenja zajednice kojoj s punom sviješću pripada: zajednici poljskih Židova kojih praktički više i nema.  No ovo odmaralište-pansion  u kojoj stanuju Židovi koji su preživjeli Holokaust  nekada je bilo puno života  danas je ispunjeno sjenama prošlosti. Oni su posljednji živi svjedoci predratnog svijeta poljskih Židova i autor nam prikazuje na koji način poljska židovska tradicija živi i nestaje u današnje vrijeme. Knjiga je protkana atmosferom tople i nježne ironije. Prošlost i sadašnjost se isprepliću – stari ljudi vide prošlost kao nešto blisko, gotovo nadohvat ruke, ali s druge strane, sjećanja su im iskrivljena pod utjecajem njihovih opsesija ili praznina u pamćenju. Tako je nekadašnji pansion pun života sada samo opustjeli dom, čija je obnova moguća samo posredstvom nepouzdana pamćenja. Samo zahvaljujući autorovoj magijskoj gesti oživljavanja interijera pansiona, čujemo "glasove u tami" onih koji su "urasli" u njegov prostor. U njima još uvijek razaznajemo krhotine jidiša, pa i hebrejskog jezika, svjedočeći beskrajnim sporovima čiji su akteri ostarjeli svjedoci povijesti i objekti prolaznosti. Spor i i vječne rasprave se u tom svijetu način života, osnovni oblik društvenosti. Likovi su gospođa Tecia i gospođa Mala, sitne, čangrizave starice, zatim gospodin Leon i gospodin Abram koji stalno obnavljaju prastari židovski spor o Bogu, te doktor Kahn koji vedro i s blagom ironijom podučava dijete židovstvu, ali i ljubavi prema drugom. Tu je i  pomalo groteskni, neurotični upravitelj, koji sve njih  poput Mojsija vodi "kroz teška vremena, hrani, daje piti". Uz pomoć starih pisama, požutjelih razglednica, izbljedjelih fotografija, davno pročitanih novina mladić pokušava ispuniti prazna mjesta povijesti, pronaći i protumačiti njezine reflekse u biografijama stanovnika pansiona, ispitati spor između cionista, koji su zagovarali odlazak u Izrael, i bundovaca, koji su zahtijevali opstanak u okvirima kulturne autonomije unutar poljske države. Iz tih predmeta s naporom iščitava i sudbine onih koji su nakon rata preživjeli, onih koji su ili prihvatili komunizam i ostali, ili drugih koji su se odlučili na izlazak – za emigraciju na Zapad odnosno migraciju u Izrael – u Obećanu zemlju, u Domovinu. Pansion je, dakle, kronotop židovstva,  mjesto i vrijeme  u kojemu se prelamaju život, povijest i mit.
                Za razliku od mnogih postkomunističkih autora židovskog porijekla prije njega Pazinski nije fokusiran na nostalgičnu idealizaciju ili beskompromisnu kritiku i on  umjesto toga  kao čarolijom vraća čitaocu davno nestali svijet židovskog načina života, njihovih običaja, a sve to protkano je zdravim humorom, te uz suptilnu ironiju i elementima magičnog realizma. Ovo je prije svega priča o sporom umiranju ne samo predratnog već i poslijeratnog načina života, običaja, tradicije - svijeta koji je izgubio svoju životnu snagu, pa time prepoznajemo univerzalnu temu - nestajenje jednog  svijeta. Tako je knjiga Piotra Pazinskog ujedno filozofska priča o općoj prolaznosti, sa značenjem univerzalne teme prolaznosti - nestajenja jednog svijeta i mogućnosti nastavka tradicije.
                Na kraju knjige je  Pogovor napisao dr.sc.Dalibor Blažina, koji je knjigu preveo s poljskog, kao sveučilišni profesor za poljski jezik i književnost na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Zagebu a po struci komparatist - dobro poznavajući suvremenu poljsku književnost svojim esejem o Piotru Pazinskom dao je putokaz pažljivom čitatelju da bolje shvati značaj ovog mladog i talentiranog pisca. A prema riječima Irene Lukšić, spisateljice i  urednice u čijoj  je Biblioteci "Na tragu klasika" izašao roman "Pansion"  značaj ovog djela je da bi svatko od nas  trebao u svom životu  poduzeti jedno takvo putovanje kako bi otkrio svoju prošlost.

Narcisa Potežica, mr.sc.


Osvrt za natječaj: Na tragu klasika

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.