Maja Cvek | Majka je majka

Ruku otežalih od nošenja dvije velike torbe pune živežnih namirnica, Mirjana se penjala stepenicama
prema svojem stanu. Uskoro će Uskrsni blagdani, pa je mjesečnu kupnju malo povećala i time dodatno opteretila minus na kartici.

Stan se nalazio  na zadnjem katu četverokatnice bez dizala, tako da je  svakoga  dana  prolazila svoj trnoviti put. Teško dišući uspela se do stana i pred vratima spustila torbe na kameni pod hodnika. Pramen prosijede kose pao je na njeno čelo, ali ga je nervoznim pokretom ruke odmah  vratila na  mjesto. Kosa  je bila  ošišana u jednostavnu frizuru, ali  sjedine su obilato izbijale. Odlučila je da više neće bojiti kosu.Već  i sama kupovina boje predstavljala opterećenje za njen novčanik. Svaki drugi mjesec  odlazila je  obiteljskom frizeru da podšiša kosu i to je bilo dovoljno za njezin uredan izgled.

Mirjana je bila uredna i marljiva žena. Iako već u srednjim godinama,  imala je  lagan korak, s linijom nije imala problema, a bila je i vrlo okretna. Za kruh svagdašnji zarađivala je  upravo prodajom kruha i peciva u obližnjoj pekarnici. Nakon gubitka radnog mjesta u računovodstvu jedne velike firme, uslijedio je i  bolan razvod braka. Darko, njen voljeni muž, jednog  je dana  jednostavno  nestao. Nakon tjedan dana javio je da traži razvod braka, jer  s njom - nije sretan.

Ostala je sama u malom stanu sa prkosnom tinejdžericom  Lidijom  i zahvaljivala Bogu  što je uspjela pronaći  makar i ovaj  posao. Radila je za mizernu plaću  svetkom i petkom  kod izuzetno  zahtjevnog gazde,  Darko je neprestano  odugovlačio sa plaćanjem alimentacije, a Lidijini prohtjevi  bili su sve veći.

Lidija je još kao beba bila zahtjevno dijete. Sve je moralo biti kako je  zamislila a u protivnom bi plač i zanovijetanje potrajalo čitav dan. Uglavnom, Darko je bio  krivac za takvo ponašanje. Kao otac  nije se puno družio s Lidijom, ali je  kupovao  svaku stvar što je  poželjela. Vjerojatno je tako tumačio svoju ulogu oca. No ta velikodušnost imala je i drugo lice. Dok je prema Lidiji bio darežljiv, u kuću bi davao vrlo malo novca, tako da je sav teret  financija padao na Mirjanina leđa.

Sada kad otac više nije živio s njima, Lidija  nije sudjelovala  ni u kakvom kućanskom poslu  i samo  uz mnogo prepirke pomagala je majci tek ponekad.  Otac se  nije javljao, a ona  razočarana što više nije tu da ispunjava njene želje, počela je tražiti od majke sve više. Kad nije mogla ostvariti svoje nerealne snove, izljevi  bijesa bili su strašni.

Ali bez obzira na Lidijino lupanje vratima i  bacaje stvari po kući,   novi mobitel, tablet, računalo i garderoba s potpisom, bile su preskupe želje  za Mirjanin tanki novčanik.  

- Ponašaš se kao mala djevojčica, kad ne može dobiti željenu  lutku – rekla je Mirjana jednog dana, kada je njena kćer poželjela  ići na koncert poznate engleske rok grupe koja je stigla u grad.
Kako samo možeš pomisliti da  ti sada,  pred blagdan, mogu dati 300,00 kn za ulaznicu? Odakle mi toliki novac kad jedva preživljavamo. I za što, molim te lijepo? Za đipanje i urlanje na pozornici i hrpu kojekakvih tipova oko tebe. Bolje ti je da se pripremaš za maturu ili da meni nešto pomogneš u kući. Ionako spadam s nogu od umora.

- Znaš što, dosadna si do bola. Samo pričaš o učenju i o  poslu. U tvojem životu nema ničeg interesantnog ni veselog. Kako uopće možeš tako živjeti? Ma ne, ti ne živiš, ti si postala robot - prezirno je povikala Lidija.

- Da, postala sam robot, brinući se za nezahvalnu gospođicu, koja misli da može sve što poželi - odgovorila je Mirjana, jedva zadržavajući suze.

- Eh, tata je bio cool. Baš pravi lik. Taj je znao uživati i nikad nije bio škrt kao ti. Nije ni čudo što te ostavio ovako dosadnu i uštogljenu. A valjda si zato izgubila i posao -  nemilosrdno je Lidija nastavila vrijeđati  majku, gađajući  u osjetljivo mjesto.

- Sada je dosta – kriknula je nesretna žena. Ako  je tata tako cool, zašto ti se ne javi. Zašto se ne brine o svojoj voljenoj kćeri i ne plati alimentaciju?

- Tko zna kako je njemu? Možda i nema svoj stan, jer je ovaj ostao nama – branila je Lidija oca.
 Osim toga, mogu ga ja potražiti pa možda i ostanem s njim. Sigurno mi neće biti dosadno kao s tobom  – izrekla je rečenicu koje se Mirjana najviše bojala.

- Kćeri, osvijesti se. Govoriš gluposti. Znaš da tata nikad nije provodio vrijeme s tobom. Zar misliš da bi sada bilo drugačije. I tko zna gdje se skiće. Shvati već jednom, on je ostavio nas obje  - rekla je Mirjana i pogladila Lidijinu plavu kosu.

Brzo je Lidija osjetila majčino popuštanje, pa je umiljato nakrivila glavu gledajući majku svojim krasnim  očima boje različka - Mamiii, pliiiz, samo ovaj puta, ako nekako možeš daj mi novce za ulaznicu. Nek' mi to bude poklon za maturu. Može?

- Dobro, nabaviti ću taj vražji novac za ulaznicu, ali do daljnjega, to je sve.  A ti ćeš mi to vratiti dobrim ocjenama i prihvatiti ćeš se pospremanja sobe. Dogovoreno?

- Ok – odgovorila je Lidija prilično neuvjerljivo.

Tako je Mirjana, rastrgana između posla, kućanstva i prkosne kćeri , izgubila volju za borbom i postala popustljivija.

Kako bi kod kuće  uspjela sve držati pod kontrolom i uz to  uspješno odraditi  svoj posao u pekarnici, neprestano je bila u trci s vremenom. I sada je  pred vratima stana  pogledala  na sat dok je drugu ruku  uvukla u džep  kaputa  tražeći ključeve.

Sat je pokazivao  10,30, što je bilo prilično kasno. Naime, trebalo je pospremiti  sve kupljene namirnice na svoje mjesto i  pripremiti ručak ,  jer Lidija već u 13 sati kreće u školu. I  ona  sama treba se pripremiti za odlazak u poslijepodnevnu smjenu koja počinje u 14 sati. Kući će se vratiti  nešto prije ponoći, jer radno vrijeme traje do 22 sata a nakon toga treba počistiti pekarnicu. Nadam se da ću stići – pomislila je i izvukla ključeve iz džepa. Jednog od njih  usmjerila je prema bravi i pokušala otključati vrata. Nije išlo. Ključ nikako nije ulazio u bravu i uskoro je shvatila da je s  druge strane vrata ključ  u bravi.

Mirjanu je uhvatila panika. Zašto je uopće dozvolila Lidiji da prespava kod prijateljice.  Ona sama nikada nije običavala spavati kod svojih prijateljica  i nije dovodila roditelje u takvu nepriliku. Da, roditelje! Imala  je roditelje i osjetila je toplinu doma. Nažalost , svojoj kćeri  to nije uspjela priuštiti.  Stalno je preispitivala  samu sebe,  gdje je pogriješila  s Darkom.  No, uvijek je dolazila do zaključka da njene krivice nema.

Lidiji je pokušavala pružiti sve što može, ne misleći pritom na sebe. I ovaj put dozvolila je da nakon koncerta  ostane prespavati kod prijateljice  koja je stanovala u blizini. Odvojila je teško ušteđeni  novac  za  toliko željenu ulaznicu a Lidija je na trenutak zablistala od sreće. Eto,  to je Mirjani  bilo najvažnije. Dogovorile su se da ujutro dođe kući, gdje će se pripremiti  za poslijepodnevnu nastavu i ručati prije odlaska u školu.

Pozvonila je, no nitko nije otvarao. Pokušala je još nekoliko puta, ali bezuspješno. Onda je počela lupati na vrata. Susjeda u stanu do nje, otvorila je svoja.

Dobar dan, suseda. Kaj, Lidija ne otvara? – zapitala je.

- Pa da, ne znam što  se događa. Možda je u kupaonici  i  ne čuje.

- Joj, suseda, možda se ne bi trebala mešati u vaše stvari, ali Lidiju sam već danas  vidla. Došla je oko 10 sati, baš kad sam prala ova vrata. Nekak' mi je bila čudna, kak' da ima vrtoglavicu. Stalno je pokušavala ugurati ključ u bravu, a kad nije pogodila, naslonila bi se na zid. Uz to, sama sebi se smijala  i mrmljala nekaj.  Bože, kaj je s tom decom? Morali bi malo pripaziti na nju.

Mirjani je zastao dah. Što se događa s njenim djetetom? Zar još jedan problem?  Zahvalila je susjedi  i dalje nije komentirala.  Nastavila je lupati na vrata, ali bez uspjeha.

Prošlo je već 11 sati, a Mirjana je i dalje  zvonila i lupala na vrata. Tada je susjed iz drugog stana ponudio svoju pomoć. Predložio je da pokušaju provaliti . Nakon  nekoliko pokušaja, uspio je  razvaliti vrata.  Mirjana je odmah znala da  slijedi problem oko popravka  kao  i to, da neće stići na posao. No  ipak,  najvažnija je  Lidija.

Ušli  su u sobu gdje je mlada djevojka spavala odjevena onako, kako je bila na koncertu. Potrbuške je ležala preko kreveta, plava kosa rasula se po pokrivaču a cijela soba zaudarala je na alkohol.
Mirjana je užasnuto pogledala svoju kćer  a zatim u susjeda. Ovaj je također gledao u zaspalu djevojku i klimao glavom.

- Joj, cure su danas problematičnije nego dečki. Susjeda, vi stvarno imate problem. Evo, ja sad moram ići, a vi ako nešto zatrebate, slobodno me pozovite.

Mirjana je zahvalila  i krenula do kreveta. Prodrmala je Lidiju u nadi da će je tako probuditi. No,  buđenje uz drmusanje i mokar ručnik kojim je trljala njeno čelo, dugo je potrajalo. Nakon nekog vremena, Lidija je uspjela otvoriti oči i tupim se pogledom zagledala u majku.

- Lidija, što se događa? Zar si  počela piti? – zaredala je  pitanjima  a suze očaja potekle su njenim licem. - Samo mi je trebalo da još s tobom imam takvih problema. Zar zbilja  ne vidiš koliko se mučim? Ne tražim od tebe da mi pomažeš, dajem ti sve što mogu, a ti, zar mi ovako vraćaš? Srami se! Čitavo susjedstvo će saznati da imam kćer pijanicu.

Ova zadnja rečenica razbudila je Lidiju. Trgnula je ručnik s čela i bacila ga u majku.

- Začepi, glupačo! Puca mi glava, a ti krekećeš  ko žaba krastača  tu iznad mene. Kaj misliš, da trebam čamiti doma ko' ti? Koga briga kaj sam  popila. Pa cijelo moje  društvo  pije!

- Kakvo je to društvo u kojem djevojka pije toliko, da ne zna za sebe? –  Mirjana  je povisila ton. - I kako se to ponašaš prema meni?  Jesam li ja tvoja majka ili tvoja prijateljica? Sada ćeš se ti otrijezniti  uz jaku crnu kavu, a onda  zajedno idemo do tvojeg društva, da ja vidim gdje ti provodiš svoje vrijeme. I u školu idem, da vidim kakvo je stanje na tvojoj stranici u dnevniku. Mislim da sam ti dopustila previše slobode. 

- E nećeš ti nikuda. Ja sam uskoro punoljetna i baš me briga kaj ti misliš. Da si nekaj mislila, ne bi se rastala od tate. Ovak',  živimo ko' najveća sirotinja, a ti izigravaš brižnu majčicu. Za sve si ti kriva, jer si za ništ'. Mrziiim te! – derala se polutrijezna  Lidija iz sveg glasa na uplakanu Mirjanu. Zatim je ustala iz kreveta i teturajući otišla do kupaonice. 

Mirjana je stajala nasred sobe poput kipa.  Sav njen svijet srušio se u trenu.

Priča sa Radionica kreativnog pisanja Osijek,
voditelj Radionice u Zagrebu Sonja Smolec