Krunoslav Mrkoci | (Ne)čitanja prousta

osobni pristup (esej)

"psihički to nisam uspio nikada probaviti ..."

Ne znam odakle uopće da počnem. Razmaženo aristokratsko-buržujsko derište krajem 19. stoljeća. Psihički vrlo osjetljiv pojedinac. Odrastao u sterilnoj okolini, pod staklenim zvonom. U nedostatku drugih, ozbiljnijih životnih iskustava, borbi i podražaja autor se već kao odrastao muškarac u zreloj dobi prisjeća stvari iz djetinjstva koje su ga odredile emocionalno- psihološki za cijeli ostatak života i koje mu nikako ne izlaze iz glave. Pretvaranje vlastitih osobnih sjećanja u glavnu temu romana. Dinamika tuge jedne noći djeteta koje nije moglo zaspati zbog uskraćena majčina poljupca...

Proust je bio vrlo izolirana jedinka okrenuta samoanalizi (analizi sebe i analizi utjecaja prošlih događaja na vlastitu psihu; zapravo kod njega uopće nije riječ o događajima, nego o doživljajima) i čitanju. Svoj višak vremena (dokolicu) pretvorio je u alat vlastite znanosti istraživanja svog unutarnjeg svijeta, promatranje vlastitog doživljavanja i vlastite svijesti u prošlosti, do te mjere obasuto detaljima (nedostatak poljupca i posljedice toga na 3 stranice!) da to graniči s infantilnom emocionalnom opsesijom odraslog pojedinca.

Proustovo djelo ujedno je dokumentarno i dokumentarističko djelo jednog čovjeka, jedne svijesti, jednog senzibiliteta, djelo jednog miljea (visokog buržujskog) i estetike epohe fin de sieclea i belle epoque početka 20. stoljeća. Međutim, upravo taj zamorni intimni detaljizam kojem se autor mjestimično previše prepušta upropaštava to značajno djelo. Proustovo djelo zasnovano na autoanalizi osobnoga, bilo bi mnogo bolje da je autor naveo neke detalje, a potom da se znao lucidno i namjerno udaljiti od njih. Smatram da je sam autor trebao još raditi na romanu i skratiti dugačke dijelove; upravo bi znalačko skraćivanje takvih dijelova poantiralo sam iskaz i poruku te bi tvorilo mnogo dinamičniji mozaik ... Ali, to je samo moje mišljenje.

Mene je uznemirio postupak pisca prema meni, čitatelju, jer se nije znao odvojiti od svojih previše izdetaljiziranih intimnih sjećanja koja ozbiljno narušavaju sam roman, moje vrijeme i moju želju za čitanjem. Mislim da kao pisac u odnosu na čitatelja nije dobro postupio - to me odbilo i uznemirilo (suvremenim rječnikom Ch. Bukowskog: psihički uzj..alo). Pisac se trebao potruditi da stvori književno zanimljivo djelo, a ne dokument vlastite bolesti. Umjetnost se zato i zove umjetnost da fabricira stvarne događaje u formatu koji će biti prijemčljiv čitatelju.

Svaki čitatelj - to nismo mi, to je netko drugi; druga osoba, druga jedinka, i nekakvi obziri prema tom čitatelju su potrebni. Ne možemo bez mjere sve istresati iz naše unutrašnjosti što nam padne na pamet, bez ikakvog kraćenja i promišljanja ... jer u takvom slučaju to nije djelo nego mentalno ispucavanje pražnjenjem na papir, umjesto umijeća promišljene kompozicije i selekcije. Da ne bi bilo zabune: Proust je jedan od najboljih stilista i majstora jezičnog izražavanja - ikad. Međutim, ono što ja vidim kao temeljni problem dotičnog autora i djela, moglo bi se ukratko definirati kao: nedostatak uredničke objektivnosti prema vlastitom djelu.

Kada bismo sada uzeli neki od romana iz ciklusa " U potrazi za izgubljenim vremenom" (npr. "Put k Swannu), smatram kako bismo samim postupcima izrezivanja, izbacivanja suvišnoga i kolažiranjem uspjeli od dijelova stvoriti zanimljivo i čitljivo djelo koje bi se doimalo još zagonetnijim, privlačnijim i misterioznijim bez suvišnih i preopširnih detaljističkih potonuća. Možda je to posao budućnosti: kraćenje i kolažiraje velikih djela prošlosti kako bi bila prihvatljiva suvremenom čitatelju, a opet bi ostala zaokružena.

Glavni problem i zamjerka na Proustovo djelo, dakle, nije subjektivan odnos pisca prema vlastitom životu, sjećanjima i doživljajima; glavna zamjerka bila bi nedostatak objektivnosti autora prema vlastitom djelu, prema napisanom. Stječe se dojam da Proust djelo nije pisao za druge ljude, za čitatelje, nego kao da ga je pisao s ciljem da bude visokoestetizirani dnevnik (pri)sjećanja za samoga sebe.

Svako vrijeme ima svoje ukuse, i drugim riječima: urednički posao bi trebalo ponovno obaviti izostavljanjem onoga što je nama nevažno. Najteže je izrezivati i kratiti samoga sebe, ali je nužno promatramo li vlastito djelo s određenom objektivnošću i lucidnošću.

Proust nije imao vremena za kraćenje i skraćivanje, jer ga je uporno pokušavao uhvatiti (vrijeme). On bi trebao živjeti dva života: u jednom da napiše svoje djelo, a u drugom da ga pročita i objektivno skrati.