Kolumne

srijeda, 18. svibnja 2016.

Milan Frčko | Pjesnik i slikar



Milan Frčko rođen je 12.10.1955. u  Koprivnici. Član je Društva hrvatskih književnika.

Objavio je šest zbirki pjesama: “Snovi“, “Ispunjenje“, “Beleštin“ i  „Duševni samostan“, "Pred špiglom" i "Poplun od dežđa".

Pjesme su mu objavljivane na recitalima: “Sv. Ivan Zelina“, “Krapinskom festivalu“, “Bedekovčini“, “Kustošija Zagreb“, “Senje i meteori - Varaždin“, “Domača reč - Ivanec“, zatim u „Podravskom zborniku“,  „Glasu podravine“, “Koprivničkom godišnjaku“, “Zborniku književnih radova - Prelog“, zbirkama literarne sekcije Podravke. 

2012 godine dobio je književnu nagradu "Fran Galović"za zbirku pjesama "Pred špiglom".  Pjesme su mu prevedene na španjolski, bugarski i ruski jezik.



Milan Frčko: Crveni jelen
Frčko je i slikar koji slika od 1970. godine i do sada je održao preko dvadeset samostalnih izložbi.

Slike su mu izložene u muzejima, galerijama i u crkvama. Suradnik je u tiskovinama za vjersku edukaciju. U 2010 godini ilustrirao je knjigu “Put do neba“ (apstraktna slika naslikana uljanim bojama na platnu za naslovnicu  i četiri crteža tušem koji dijele cjeline unutar zbirke). Nakladnik navedene knjige je „Glas koncila“. Frčko je i urednik i voditelj radio emisije o kulturi pod nazivom „Koprivnički kraj - slikarstvo i poezija - etno baština" koja se od proljeća 2010. godine emitira svake nedjelje od 12:45 h na valovima „Radio glas podravine“ (94.1 megaherca). Član je Literalne sekcije „Podravka“- (KUD „Podravka“), LUDM-a Prelog i Književnog društva Prelog.




Miris  sjetve

Prekrasnu kosu mi je na ramena
uz nježne uzdahe spustiti  znala.
Ah! Bože moj, to je bila žena
koja me uvijek  sa osmijehom  zvala.

Žeđ je bilo ime . čak i njene sjene.
U meni je duh utamničen bio.
Od ljubavi su mi osljepile zjene.
Sve sam joj rekao, ništa nisam krio.

“Oh , smiri se, strpi, ljubav su  i boli”-
znala je reči, uz poneki stih.
Odgovorio sam: “Srce samo govori,

i vjeruj, ljubav je jača od svih”.
Odjednom tišina, i nemočne kletve.
Gdje skončaju naše  najljepše sjetve?                



       Nijema kuća

       U nijemoj  kući niti svijetla nema.
       Dno duše”- mislim, “pogledu se pruža”.
       Uman i duhovit govor mi se sprema
       od davno uvenulih podravskih ruža.

       To cvijeće sam dao ženi koja ode
       za novim, čistim i sretnim životom.
       Violinska žica je to popodne
       svirala sa jednom, jedinom notom.

       Čitav svoj život nešto ganjam.
       Sve što pogledam sve od mene bježi.
       Jesam li budan, ili sanjam?

       Bez utjehe sam. Noć u meni leži.
       Mjesec  ulazi u sobu. Tamu kuša,
       a ja šapućem: “To je moja duša”!

Nema komentara :

Objavi komentar