petak, 13. svibnja 2016.

Ana-Marija Posavec | Mreža - Svakodnevica s etiketom

    Zadimljena svijetloplava prostorija bila je Samuelu sigurno utočište. Nakon ludih noći, provoda ili posla kao što to obično biva, dočekivao je zoru u zadimljenom ambijentu. Opijen netom smotanom cigaretom, zagleda se u nadolazeću zoru. Digitalni sat pokazivao je četiri sata i par minuta, otimajući se za njegovu mirnu pozornost. Promišljao je, kroz cigaretu i specifičan miris što ga je širila dok je dogorijevala, dok je opojnu sadržinu uvlačio u pluća i osjećao u mozgu, o sudbini malog gradića u kojemu je živio. Bivam, pomisli sa sarkazmom i odmahne glavom. Tihi je hip-hop odašiljao poruke koje je u tom svom smirenom stanju volio, s kojima se često saživljavao, koje je njegovao kao životni stav.

    Zatvorio je oči kako bi ih odmorio. Koliko god volio cigaretu smirenja, toliko mu je ponekad i smetalo sve to. Apsolutno – sve to skupa. Ali, ostaviti se svega toga nije bila otvorena opcija.

    Obećavajući intelekt. Ugodni karakter. Obećavajuća budućnost. Sve to moglo je doseći krajnje granice i dati izvrsne rezultate u dvadeset i šestoj godini mladog muškog života. I sam toga bijaše svjestan. U zadnje vrijeme te su ga misli boljele, kao i razderana jetra. Iskustva je skupljao kako je znao, zrelost koju je imao dostići do sada prikupljala se na pogrešnoj strani. Ulica ga je voljela. A on je nju volio još više, činilo se. Volio je sve što ona nudi, uvjeravao sebe da zna sve kontrolirati od srednje škole – kada su i krenuli krajnji frajerski pothvati.
    Otpuhnuo je dim, ispustio ga iz usta u obliku kruga. Osjećao je prokletstvo uspomena u svojoj ruci, između dva prsta. Druga je strana u njemu progovara o lažnom osjećaju nadmoći. Frajerstvo me koštalo zdravlja..., pomisli i još uvijek ne otvori oči. Potjera tamnu kosu s čela na zatiljak.
  
Promotrio je tamne razmaknute zastore kroz zamagljenost dima. S lijeve i desne strane plavi su zid krasili posteri iz mladih dana važnih mu reperskih zvijezda, zgodnih i nagih djevojaka, inozemnih modela. Izdahne nezadovoljno pa se zamisli.
    U trenutku lice mu postade ozbiljno, tamne mu se oči suze. Tanke usne skupile su se nervozno, pa ugasi cigaretu u staklenoj pepeljari.
   
Digitalni sat ukazao je na četiri sata i dvadeset minuta.
    4:20..., pomisli i odmahne glavom sklopivši oči.
    Učinilo mu se kako je čuo majčin plač, vikanje i razbijanje u kuhinji. Učinilo mu se.
    Učinilo mu se kako su se vratile stare slike koje su ga i obilježile kao dijete. Očevo nestrpljenje, nedostatak novca, vječna borba s financijama, sestrino bježanje iz škole, njegov osobni bunt u tišini i – na majci ulici.
    Strese glavom kao da želi stresti sliku majke okrvavljenog nosa, prosvjedni odlazak nagloga oca, razrušene obitelji, sestrinu udaju u inozemstvo i snagu koju je kao dijete imao, ali se brzo u odrastanju rastopila.

    Digitalni je sat otkucao točno pet.
    Glazba je već odavno stala, iako je to primijetio tek kada je zazvonio majčin alarm za buđenje. Raditi kao spremačica u državnoj službi... Nije to lako. Nije lako, znao je misliti u ovaj sat. Svakog jutra kada bi probdio noć iz ovog ili onog razloga, razmišljao je o majci i njezinoj žrtvi koju mu nikad nije prebacila preko nosa – iako je sve znala. Iako je na to imala puno pravo. I zna sve. I brani me kao lavica. Još uvijek..., osmijehne se inatom u oblak dima pa ustane sa stolice.
Razmakne bijelu zavjesu i otvori prozor. Moram ovo prozračiti, jebemu... Fuj.   

***
    – Gdje si, majko moja najdraža? – reče veselo ulazeći u kuhinju. S malim podočnjacima ispod tamnih smeđih očiju, pogledala ga je mršava žena na pragu pedesetih. Kestenjaste, kratko podšišane kose i u sivom kućnom ogrtaču odaslala je sliku tek probuđene domaćice. Osmijehne se i ona srdačno:
    – Sine moj lijepi – približila mu se i otisnula mu poljubac u neobrijani tamnoputi obraz. Nije mu promaknuo nervozni trzaj mišića na majčinom desnom obrazu. Znao je, prokleti mu se miris hašiša uvukao u trenirku. Isto je tako znao da majka neće ništa reći.
    – Pristaviš kavu? – upita uzimajući dvije različite šalice, nastojeći razbiti napetost.
    – Može. Nisam ni znala da si budan... – glas joj bijaše tiši. Odlučio je to svjesno zanemariti. I ona je znala da je prodika uzaludna. Ostala joj je, činilo se, samo molitva.

***
    – Nova se šefica dobro vlada? – pitao je razbuđujući si osjetila. Razgovor s majkom na njega je djelovao kao Misar ili Normabel, smirivao ga je, davao mu elana za idući dan.
    – Vlada se, vlada. Rekla sam što ju ide, znaš da ja ne šutim.
    – Znam, znam... Rekla si mi jučer da moraš nešto obaviti u gradu.
    Mati je gledala preda se, škljocne jezikom i opušteno nastavi:
    – Trebala bih otići platiti račune, ponedjeljak je. U petak poslijepodne je tek plaća legla na račun, nisam ništa stigla. Ne bih voljela da nam dođe kakva opomena. Morala bih i u banku, kredit moram platiti... – podigne obrve, pa izdahne. On joj pogleda zabrinute bore na ljepuškastom licu i osmijehne se stisnuvši joj ruku:
    – Ja ću to odraditi, ti budi na poslu i oko podne si uzmi pauzu.

    Mati ga zahvalno pogleda pa posegne za torbicom koja je visjela na stolici:
    – Čekaj da ti dam novaca...
    – Ne treba mi novaca, trebaš mi samo ispuniti uplatnice. Znaš da sam ti ja za to malo glupav – reče joj kroz osmijeh, zadržavajući dobro raspoloženje.
Ona ga ozbiljno pogleda. Znala je o čemu se radi, znala je gdje je bio u subotu i nedjelju do jutra, što je radio, zašto nije spavao. Znala je zašto mu ne treba novac da se plate režije i rata kredita. Opet joj se stegne mišić na desnoj strani lica, ali reakcija i na to izostane. Nema smisla svađati se rano ujutro. Nema smisla.
Ostavi torbicu po strani, dohvati šalicu crne gorke kave i ispije nekoliko gutljaja. On joj opet uzme ruku i čvrsto ju stisne:
– Volim te, mama. To znaj. I ne brini se za mene. Sve je dobro. I bit će dobro.

    Pogledala ga je najprije zabrinuto, potom skrušeno, ali ipak osmijehom oplemeni svoje lice. Vjerovala je sinu, koliko god se problema oko njega u zadnje vrijeme stvorilo. Nije bila od onih roditelja koji sami sebi lažu o tome gdje su im djeca, što je od njih postalo i što rade. Znala je da Samuel nije svetac. Ali isto je tako znala i da nije najgori od najgorih. Nadala se, ako bi bilo moguće i s roditeljske strane iole pošteno, da će na sredini puta stati i da neće padati dublje. No, s druge je pak strane bila svjesna da ni to nisu više njezine odluke.

    – I ja tebe volim, sine – pomiluje ga po licu, ustane i pođe se spremiti za posao.

    U tom trenutku Samuel oko srca osjeti studen. Uvijek ga je osjećao kada bi majci nešto krio, lagao, kada bi ju vidno u rano jutro razočarao smradom svoje markirane trenirke.
Majku mu... Moram se i otuširati, podigne obrve i zagleda se u šalicu s vrućom kavom. Nije ju još ni okusio. Promatrao je koketnu pjenu kako se sama od sebe razmiče i otvara oblik crnog srca u sredini. Krasota, sarkazmom se suprotstavi simbolu pa žličicom rastjera znakove.

***
    Isprativši majku na posao, vrati se u kuću i pogleda u uplatnice na stolu. Računi nisu ukazivali na veću svotu, a nije ga zabrinjavao ni visoki kredit. Rukom prođe po neobrijanom licu, potom iz navike spusti ruku u džep. Izvuče debeli, šareni papirnati bunt pa stade prebirati i brojati.
    Bit će to dosta. Platit ću ja sve... Ona nek' ode kod frizera... Neka si kupi cipele, mantil, kaput... Što joj već treba za zimu. Ja ću to odraditi, izdahne nasmiješivši se. U tim je trenucima opravdao sredstva i tko god bi mu se suprotstavio, ne bi dobro završio. Volio se osjećati korisnim, ponajviše majci. Jedan je dio novca spremio u desni, ostatak u lijevi džep.

    Pokupi potom obje šalice sa stola i odnese ih u sudoper. Potekla je voda iz slavine, a stojeći nad svojim brižnim poslom pranja, nešto ga natjera da pogleda kroz kuhinjski prozor.

    Prizor stalnih plavih posjetitelja u policijskom autu koji pored kuće usporava vratio ga je u realnost. Unutrašnjost mu se nije stresla, nije ga dotaknula ni savjest, jedino mu je prpošno raspoloženje splasnulo. Osjećao je malu dozu straha za majčino zdravlje ako bi se dogodio kakav zakonski uređen pretres njegova doma, ako bi iz tajnog pretinca njegove ladice s donjim rubljem provirila prozirna vrećica sa šarenim tableticama.

    Automobil krene dalje nešto brže pa i on nastavi prati šalice.

    Navikao sam ja, gospodo u plavom... Navikao sam ja već na sve, pomisli i dopusti potom mislima da se zalijepe na novu sivu Nike trenirku, Nike patike i glazbu koju će slušati dok se bude sređivao za odlazak u grad, ispunjavanje obveza koje će ga rasteretiti krivnji, sumnje, razmišljanja o tome kako bi bilo da je iskoristio ponuđene životne prilike i od sebe u dvadeset i šestoj učinio – gospodina čovjeka.

    Navikao sam. Tako je svaki dan, pomisli i osjeti kako mu se unutrašnjost najednom umirila.
    Uputi se tad bezbrižnim korakom u kupaonicu.

Nema komentara :

Objavi komentar