„Oj, čoviče, želje mnoge ostvarit ćeš stić
Ali sebe na dvi noge 'ko zna kad ćeš dić...“
Dok čitam, obično mi kroz glavu prolete stihovi neke pjesme. Ovog puta mi se motala ova, iz domaće serije Čovik i po.
Božo moj, nikad od tebe čovika!
Što misliti o osobi koja nakon 45 g. (od toga 19 g. braka) odluči otići i napustiti sve, ženu, posao, mjesto stanovanja? Najlakše je ne razmišljati i napraviti po svom. To je učinio naš vrli gospodin Božo Belamarić, koji je iz malog dalmatinskog mjesta vlakom potegnuo za Zagreb, bez kofera.
Božo je u braku bez ljubavi, bez djece (srećom priroda se za to dobro pobrinula), uronjen u učmalu svakodnevicu iz koje se ne može iskobeljati. Njegova Klara donosi sve odluke: više se u ovoj kući neće piti mlijeko, jer to nije zdravo, nema pušenja „meni za ljubav“, svako popodne serviraju se kolačići od kokosa (a Božo mrzi kokos).
Zapitaš se zašto su se ti ljudi uopće vjenčali, kažu da ga je Klara voljela, a Božo je to jednostavno iz obveze morao učiniti jer je beba bila na putu. Međutim, Klara izgubi bebu i eto dobre prilike da to dvoje, koji definitivno nisu jedno za drugo, krenu svatko svojim putem i izgrade si bolju budućnost.
Ali ne, naš Božo je odlučio šutjeti (što će ljudi reći, moraš pokazati da si častan čovjek, tast bi ti mogao pomoći da izbjegneš mobilizaciju, rat će...) i nikad se više ne usprotiviti. Ali, nije šutnja uvijek zlato, to će kasno shvatiti. Trebalo je samo sjesti, možda lupiti šakom po stolu i suočiti Klaru sa svojim osjećajima i potrebama. Pa kud puklo da puklo. Tako bi napravio svaki odgovoran i normalan čovjek, ali onda vjerojatno ne bi ni nastao ovaj roman.
„Prvi put kad se nekome nasmiješ, obvezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne nasmiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmijehom nesvjesno obvezao. Najbolje je držati se tako da nitko od tebe ništa ne očekuje.“
Da ne bi ispalo da samo „lupam“ po Boži, moram iskreno reći da nije na njemu isključiva krivnja. Najprije majka a onda Klara razmazile su ga do boli i napravile grešku. Majka je majka i obožava svog sinčića, medvjeđa usluga za cijeli život. Ali ne bi Klari pala kruna s glave da mu je, tu i tamo, ostavila da sam promijeni žarulju, izabere čarape poslije tuširanja ili izbaci smeće.
Božo je osoba s kojom ne bih poželjela ni kavu popiti, i on i Klara bili su mi izuzetno dosadni, dalmatinskim rječnikom rečeno „bez šušta i gušta“. Ali vratit ću se ja drugim Marininim romanima, pa valjda ne postoji još jedan takav par poput njih. Autoričin opis Božinog praćenja Klarinih plodnih dana i sve peripetije u vezi s tim, navele su me da plačem od smijeha. Isto kao i Schopenhauerova filozofija „zabrane razmnožavanja“ – ima nešto u tome.
„Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto.“
Nažalost, koliko god puta Božo kretao ispočetka, nikad se neće maknuti od početka samog. On to jednostavno nije u stanju. Njegov stalni problem je VRIJEME, zaglavljen između dvije kategorije vremena – jedne koja je već završila a druga se još nije počela događati. Stalno pravljenje planova o tome što bi trebao sutra, dovodi do prestanka življenja u sadašnjem vremenu. Nije bez razloga sat na naslovnici postavljen na 5h i 12m, podsjećajući našeg junaka, ako okrene raspored brojeva, da je za mnoge stvari u njegovom životu zapravo već 5 do 12.
E Božo moj, bojim se da je tvoj žveljarin već davno odzvonija!
Ali sebe na dvi noge 'ko zna kad ćeš dić...“
Dok čitam, obično mi kroz glavu prolete stihovi neke pjesme. Ovog puta mi se motala ova, iz domaće serije Čovik i po.
Božo moj, nikad od tebe čovika!
Što misliti o osobi koja nakon 45 g. (od toga 19 g. braka) odluči otići i napustiti sve, ženu, posao, mjesto stanovanja? Najlakše je ne razmišljati i napraviti po svom. To je učinio naš vrli gospodin Božo Belamarić, koji je iz malog dalmatinskog mjesta vlakom potegnuo za Zagreb, bez kofera.
Božo je u braku bez ljubavi, bez djece (srećom priroda se za to dobro pobrinula), uronjen u učmalu svakodnevicu iz koje se ne može iskobeljati. Njegova Klara donosi sve odluke: više se u ovoj kući neće piti mlijeko, jer to nije zdravo, nema pušenja „meni za ljubav“, svako popodne serviraju se kolačići od kokosa (a Božo mrzi kokos).
Zapitaš se zašto su se ti ljudi uopće vjenčali, kažu da ga je Klara voljela, a Božo je to jednostavno iz obveze morao učiniti jer je beba bila na putu. Međutim, Klara izgubi bebu i eto dobre prilike da to dvoje, koji definitivno nisu jedno za drugo, krenu svatko svojim putem i izgrade si bolju budućnost.
Ali ne, naš Božo je odlučio šutjeti (što će ljudi reći, moraš pokazati da si častan čovjek, tast bi ti mogao pomoći da izbjegneš mobilizaciju, rat će...) i nikad se više ne usprotiviti. Ali, nije šutnja uvijek zlato, to će kasno shvatiti. Trebalo je samo sjesti, možda lupiti šakom po stolu i suočiti Klaru sa svojim osjećajima i potrebama. Pa kud puklo da puklo. Tako bi napravio svaki odgovoran i normalan čovjek, ali onda vjerojatno ne bi ni nastao ovaj roman.
„Prvi put kad se nekome nasmiješ, obvezuješ se na ljubaznost i dobro raspoloženje. Svaki sljedeći put kad se ne nasmiješ, plaćaš dug na koji si se prvim osmijehom nesvjesno obvezao. Najbolje je držati se tako da nitko od tebe ništa ne očekuje.“
Da ne bi ispalo da samo „lupam“ po Boži, moram iskreno reći da nije na njemu isključiva krivnja. Najprije majka a onda Klara razmazile su ga do boli i napravile grešku. Majka je majka i obožava svog sinčića, medvjeđa usluga za cijeli život. Ali ne bi Klari pala kruna s glave da mu je, tu i tamo, ostavila da sam promijeni žarulju, izabere čarape poslije tuširanja ili izbaci smeće.
Božo je osoba s kojom ne bih poželjela ni kavu popiti, i on i Klara bili su mi izuzetno dosadni, dalmatinskim rječnikom rečeno „bez šušta i gušta“. Ali vratit ću se ja drugim Marininim romanima, pa valjda ne postoji još jedan takav par poput njih. Autoričin opis Božinog praćenja Klarinih plodnih dana i sve peripetije u vezi s tim, navele su me da plačem od smijeha. Isto kao i Schopenhauerova filozofija „zabrane razmnožavanja“ – ima nešto u tome.
„Često mu se činilo da je zapakiran u krivu ambalažu, da je on netko drugi, postavljen u pogrešno tijelo, pogrešnu obitelj, pogrešnu sredinu, a nikad nije poduzeo ništa da pronađe svoje pravo mjesto.“
Nažalost, koliko god puta Božo kretao ispočetka, nikad se neće maknuti od početka samog. On to jednostavno nije u stanju. Njegov stalni problem je VRIJEME, zaglavljen između dvije kategorije vremena – jedne koja je već završila a druga se još nije počela događati. Stalno pravljenje planova o tome što bi trebao sutra, dovodi do prestanka življenja u sadašnjem vremenu. Nije bez razloga sat na naslovnici postavljen na 5h i 12m, podsjećajući našeg junaka, ako okrene raspored brojeva, da je za mnoge stvari u njegovom životu zapravo već 5 do 12.
E Božo moj, bojim se da je tvoj žveljarin već davno odzvonija!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.