Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 20. travnja 2016.

Neda Fleur Janovski | Perec Pero

Ova je priča posvećena Vjenčeslavu Špilaku, pekaru-pjesniku haiku poezije, danas poznatom pod imenom Kralj češnjaka koji stoluje na tržnici u Utrini. Sve napisano plod je moje imaginacije, stvarni su samo slasni pereci i Vjenčeslav s kojima sam vodila mnoge poticajne razgovore.

***
Meki, slani, obli i debeljuškasti, visili su veselo s drvene ručke pod staklom, ljuljajući se i naguravajući u ritmu bosa nove kad bi Pero gurao svoja bijelo žuta škripava kolica prema uglu na kojem je već deset godina prodavao perece. Peru su znali svi. Bio je dio krajolika, stopljen u njega poput kuća kraj kojih prolaziš svaki dan i ne zamjećuješ ih više. Da me netko pita kakve je boje njegova kosa ili je li Pero mršav ili debeo, morala bi dobro razmisliti kako ću ga opisati. Ali, kad bi me netko pitao kakvi su Perini pereci, bez razmišljanja bih odgovorila: “Najbolji na svijetu“.  U njih je Pero utkao svoju strast i ljubav koju si mogao osjetiti svakim zagrizom koji bi ti se topio u ustima poput rastopljenog maslaca. „Ajmo narode, navalite dok ih još ima“ vikao bi Pero svojim snažnim basom, u kojem je bilo i veselja i radosti života.

Pero je bio i pjesnik. Njegove su pjesme bile većma ljubavne i tužne. Čisti blues. Plakale su, zajedno s Perom o ljubavi neprimjećenoj i neuzvraćenoj. „Danju perecar, noću pjesnik. To sam ti ja“ govorio bi mi Pero čitajući one najnovije, još tužnije od svih tužnijih, a ja bi sjedila na zidiću pored njega i hrskala perece.

„Pero, tko je ta bezobraznica zbog koje toliko patiš?“ pitam dok pažljivo skidam sol sa pereca.

„Nema je, ne postoji“ uzvraća dok živahno sjeda kraj mene i pruža svoje duge noge.

„Kako misliš ne postoji. Ovo je već treća zbirka posvećena Adeli, a ti mi sada kažeš da si ju izmislio“ zbunjeno zurim u njega.

„Sve ti je to zbog ravnoteže. Tako ti ja varam Boga“ objašnjava mi ležerno, kao da je varanje Boga nešto što se razumije samo od sebe.

Otvorenih usta zapanjeno sam se zagledala u njega. Od svih mogućih odgovara, ovaj nisam očekivala.

„Gladaj, to ti je ovako: ja sam jako sretan. Volim svoje perece i ova škripava kolica. Mirno živim, nisam gladan, imam puno dobrih prijatelja. Meni je život lijep. Ali, ima ljudi kojima je život baš težak. Stalno brige, bolesti i neimaština. I taman prođe jedna nevolja, dođe im druga. Pa je mene ovako veselog strah da Bog, koji nas gleda, jednog dana ne veli: „Čekaj, čekaj! Peri sam dao previše sreće, a nekom drugom previše nesreće. Moram to izjednačiti.“

„Ako te ja dobro razumijem, ti si izmislio da si nesretan samo zato da ne izgubiš sreću, je li tako?“ pitam i sve mislim da nisam dobro shvatila.

„Sve si razumjela od prve, velim ja da si ti pametna glava“ hvali Pero moje brzo razumijevanje njegove jing-jang varijante. „Sve ti je u ravnoteži“ dodaje i zagrli moje rame svojom snažnom rukom.

„Hoćeš da ti pročitam još jednu za Adelu“ pita me dok mi pruža zadnji, preostali perec. „Kuća časti“ namiguje mi dok sprema kolica u kojima vozi svoju stvarnu sreću i izmišljenu tugu. Radi ravnoteže.

Priča sa Radionica kreativnog pisanja Osijek,
voditelj Radionice u Zagrebu Sonja Smolec

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.