Kako sam ja sad u gabuli jer sam vam rekla što čitam i kako ću napisati osvrt o tome, a sad ne znam odakle da krenem. Ne zato jer nisam zadovoljna, već upravo suprotno, apsolutno sam oborena s nogu. Nešto ovako dobro se ne sjećam kada sam (ako ikada) pročitala. Dakle, nekoliko puta sam spomenula kako volim Llosu, čak više nego Marqueza, a definitivno ga cijenim više nego Martina ili bilo kojeg drugog autora kojeg nosim u kadu sa sobom. Svakome svoje, ali kad se radi o kvaliteti pisca, onda je Llosa, koristivši vojnu terminologiju, totalna haubica. Debela Berta 20. sad već i 21. stoljeća. Osim što je on kao pisac haubica, i tema koju je pokrio u ovom romanu je meni osobno za desetku. Naime, u ovome se romanu odvija priča o genijalnom, poremećenom, neshvaćenom, hrabrom slikaru Paulu Gauguinu, paralelno s pričom o životu njegove hrabre, lijepe i nadasve beskompromisne bake Flore Tristán, koja je bila među prvim ženama što su se davnih pedesetih godina 19. stoljeća borile za prava radnika i žena. Gdje ćeš bolje teme za mene, em socijalista u duši, em se bavim pravima žena i rodno uvjetovanim nasiljem i diskriminacijom, em potragom za življenjem vlastite vizije utopije ako ne u društvenom, a ono bar u osobnom životu. Uglavnom, u glavi su mi se dok sam čitala paralelno vrtile dvije pjesme Zabranjenog pušenja – Meteor i Srce, ruke i lopata. Meteor je krasna jedna pjesma o potrebi da se doživi taj trenutak slave i da se u njemu zabljesne i izgori, dok je Srce, ruke i lopata za mene uvijek bila i uvijek će ostati klasična himna svih rabadžija kako bi moj stari rekao, a kakav je bio i on sam. Svih ljudi koji su rudarili (doslovno i u prenesenom značenju) i svojim srcem, rukama, krvlju, znojem i suzama gradili ovu šugavu stvarnost kakvu imamo sada. I to je u osnovi i sažetak cijelog ovog romana, konstantna potreba za izgradnjom onakvog svijeta kakav nam naša unutarnja vizija govori da bi trebao biti.
Iako na prvi pogled dijametralno suprotni u viđenju svog RAJA, Flora koja teži svijetu pravde za sva ljudska bića, a osobito žene, svijetu u kojem radnici neće morati raditi 12-14 u tijesnim, zagušljivim, mračim, vrelim radionicama, gdje će i žene i djeca biti jednako plaćena kao muškarci, a ne debelo potplaćeni, gdje će svi imati pravo na zdravstvenu zaštitu, na bolovanje, na školovanje; gdje žena neće biti tretirana kao muževo vlasništvo; a Paul iliti Koke svijet u kojem smo se vratili primitivnim nagonima koji su jedini važni za stvaranje prave i iskrene, egzotične umjetnosti, ipak njih dvoje veže daleko više što tijekom čitanja kroz pažljivo Llosino vođenje priče isprva naslućujemo, a zatim i potvrđujemo. Ono što zaprepasti čitatelja (mene) je vještina pripovijedanja, ali i uvjerljivost s kojom autor oživljava kako unutarnji svijet oba ova lika, tako i svijet koji ih okružuje. Pri tome je vjerodostojan svojim likovima i bez imalo problema nam prenosi razmišljanja Flore Tristan, dakle piše iz praktički ženske perspektive, dok provizorno “skida” Gauguina, umjetnika preosebujne jedne unutarnje ličnosti, kako ga ne bi ni najbolji glumac skinuo (Kiefer Sutherland na stranu). U stvari, bolje mi je približio to prokletstvo nadarenog, nepriznatog i društvenog odbačenog umjetnika nego što je ikada zabilježeno na filmu kao i jad i bijedu života radnika i žena osobito tijekom sredine 19. stoljeća.
Tijekom čitanja mi se pažnja konstantno vraćala pitanju koliko je sati istraživanja Llosa potrošio kako bi napisao ovo djelo. Jer, vjerujte, ovako nešto bez ozbiljnog istraživačkog rada ne bi bilo moguće realizirati. Ta posvećenost detaljima, oslikavanje stvarnih likova njihovih suvremenika, a opet ne prozivanje i nekritiziranje nikoga već uspostavljanje blago sarkastičnog rekla bih prizvuka u razmišljanjima o likovima i događajima, ukazivanje na eventualne dvojbene izbore same Flore i Kokea ih je dodatno učinilo životnijim, i prisutnijim.
Uglavnom, MUST READ za svakog ljubitelja književnosti. Za kraj dodatak kako sam danas provela 2 sata guglajući Floru i Kokea i onda naletjela na članak koji ću vam linkati i pokazuje da borba Flore Tristan baš i nije urodila nekim plodom do dana današnjeg. Mora da se jadna okreće u grobu i danas.
Iako na prvi pogled dijametralno suprotni u viđenju svog RAJA, Flora koja teži svijetu pravde za sva ljudska bića, a osobito žene, svijetu u kojem radnici neće morati raditi 12-14 u tijesnim, zagušljivim, mračim, vrelim radionicama, gdje će i žene i djeca biti jednako plaćena kao muškarci, a ne debelo potplaćeni, gdje će svi imati pravo na zdravstvenu zaštitu, na bolovanje, na školovanje; gdje žena neće biti tretirana kao muževo vlasništvo; a Paul iliti Koke svijet u kojem smo se vratili primitivnim nagonima koji su jedini važni za stvaranje prave i iskrene, egzotične umjetnosti, ipak njih dvoje veže daleko više što tijekom čitanja kroz pažljivo Llosino vođenje priče isprva naslućujemo, a zatim i potvrđujemo. Ono što zaprepasti čitatelja (mene) je vještina pripovijedanja, ali i uvjerljivost s kojom autor oživljava kako unutarnji svijet oba ova lika, tako i svijet koji ih okružuje. Pri tome je vjerodostojan svojim likovima i bez imalo problema nam prenosi razmišljanja Flore Tristan, dakle piše iz praktički ženske perspektive, dok provizorno “skida” Gauguina, umjetnika preosebujne jedne unutarnje ličnosti, kako ga ne bi ni najbolji glumac skinuo (Kiefer Sutherland na stranu). U stvari, bolje mi je približio to prokletstvo nadarenog, nepriznatog i društvenog odbačenog umjetnika nego što je ikada zabilježeno na filmu kao i jad i bijedu života radnika i žena osobito tijekom sredine 19. stoljeća.
Tijekom čitanja mi se pažnja konstantno vraćala pitanju koliko je sati istraživanja Llosa potrošio kako bi napisao ovo djelo. Jer, vjerujte, ovako nešto bez ozbiljnog istraživačkog rada ne bi bilo moguće realizirati. Ta posvećenost detaljima, oslikavanje stvarnih likova njihovih suvremenika, a opet ne prozivanje i nekritiziranje nikoga već uspostavljanje blago sarkastičnog rekla bih prizvuka u razmišljanjima o likovima i događajima, ukazivanje na eventualne dvojbene izbore same Flore i Kokea ih je dodatno učinilo životnijim, i prisutnijim.
Uglavnom, MUST READ za svakog ljubitelja književnosti. Za kraj dodatak kako sam danas provela 2 sata guglajući Floru i Kokea i onda naletjela na članak koji ću vam linkati i pokazuje da borba Flore Tristan baš i nije urodila nekim plodom do dana današnjeg. Mora da se jadna okreće u grobu i danas.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.