Ljubica Biljan rođena je 1972. godine. Osnovnu školu završila je u Županji a srednju u Vinkovcima. Studirala je i apsolvirala pravo u Zagrebu. Diplomirala je u Osijeku. S mužem i dvoje djece živi u Cerni, mjestu nedaleko Županje. Radi kao pravnica. Roman „Jakobov san“, prvo je njeno objavljeno djelo.
Čestitam na nagradi „Albatros“ 2015. koju ste osvojili za svoj roman „Jakobov san“. Osim što ste pravnica, uspijevate i pisati. Kako uspijevate uskladiti obaveze na radnom mjestu, pisanje, majčinstvo i poslove domaćice?
Hvala na čestitkama, ponekad i zaboravim da sam dobila nagradu pa se iznova razveselim kada me netko podsjeti. O sebi nemam što zanimljivo reći. Kad se bavite pravničkim poslovima, onda vam je to kao neka vrsta doživotne kazne s obzirom na to da se Zakoni kod nas neprestano mijenjaju. Pravnici svakodnevno prate promjene i čitaju sudsku praksu. Sreća pa sam oduvijek voljela čitati tako da mi to ne pada teško, a i volim pravo, vjerovali ili ne jako je zanimljivo.
Biti žena, majka, pravnica i spisateljica je vrlo lako kada je ekipa dobra. Imam valjda sreću da se svi dobro razumijemo i svatko od nas ima na dan par sati za sebe koje svi u obitelji trošimo u neke kreativne svrhe ili druženje s prijateljima, a sve ostalo je isplanirano do posljednjeg detalja.
Budući da ste, iako skloni umjetničkom izražavanju, izjavili da polako ostvarujete sve svoje ostale životne snove, što je s onim sportskim duhom i Olimpijskim igrama koje ste spomenuli na svečanoj promociji knjige?
Oduvijek sam se bavila sportom i imam u sebi taj natjecateljski duh. Olimpijske igre su mi kao djetetu bile nešto prekrasno i gledajući sportaše na pobjedničkom tronu uvijek sam zamišljala da ću jednom i ja tako stajati s medaljom oko vrata. Sigurna sam da je to poseban osjećaj. Mislim da sam sada prestara za Olimpijske igre ali još uvijek potajno vjerujem da ću dobiti zlatnu medalju, mada ne znam u kojem sportu. (Mislim da se dodjeljuje zlatna medalja za književnost u Europi, pa mogu vam reći, to bi mi se isto svidjelo.)
Koliko vam je vremena trebalo da napišete roman Jakobov san? Je li to bila čista fikcija ili vas je nešto inspiriralo da napišete upravo takvu knjigu?
Trebalo mi je oko tri mjeseca ali sam ga često ispravljala i prepravljala pa bi se moglo reći kako sam ga pisala ukupno oko šest mjeseci. „Jakobov san“ je čista fikcija, a o tom i takvom romanu razmišljala sam godinama ranije s obzirom da ja volim čitati takve romane.
Jeste li ga pisali ciljano za natječaj ili je to bio projekt koji je započet nezavisno od natječaja?
Počela sam ga pisati sasvim slučajno bez namjere da to uopće bude roman. O pisanju, izdavaštvu i natječajima nisam tada znala apsolutno ništa. Tek kada sam ga napisala shvatila sam da je od svega najlakše napisati roman
Jeste li organizirani u svom pisanju? Planirate li?
Koliko sam u životu organizirana toliko sam u pisanju neorganizirana. Ništa ne planiram. Dok sam pisala „Jakobov san“ nisam imala niti jedan papirić pokraj sebe. Priča se stvarala na tipkovnici. Ako mi se nešto nije sviđalo to bih obrisala i izmišljala dalje. Sada pišem drugi roman i pokušala sam si napisati neke „natuknice“ kao nekakav kostur na malom papiriću, znate onom samoljepljivom, ali sam nakon tri dana potpuno skrenula s teme i tijek radnje sada opet ide direktno iz glave i tipkovnice. Nema mi pomoći. Neorganizirana sam spisateljica.
Koliko su naši domaći a koliko strani pisci imali utjecaja na vaš rad?
Podjednak je utjecaj i domaćih i stranih pisaca. S obzirom da sam oduvijek jako puno čitala, mogu reći da s vremenom svi ti romani i priče izgrade osobu. Potrebno je pročitati i loše napisane priče da bi smo mogli vidjeti razliku. Ja sam kao mala djevojčica u osnovnoj školi izabrala , osim apsolutno svih sportskih aktivnosti i rad u knjižnici kao izvanškolsku aktivnost. Ne sjećam se kako se to tada zvalo, ali sam dobila pohvalnicu. Pročitala sam sve knjige koje su postojale u toj školi i tako sam nastavila i u srednjoj školi. Sport, knjige i nagrade, sada mi je tek postalo jasno. Ali da se vratim ovom pitanju mislim da u određenom periodu života nije bitno je li pisac domaći ili strani, je li knjiga kvalitetna ili loša, nego upravo samo čitanje, sve u svrhu razvoja čitalačke osobnosti.
Što najradije čitate?
Od poznatih pisaca netko tko me uvijek iznova fascinira svojom jednostavnošću izražaja i genijalnošću u fabuli je Gabriel Garcia Marquez, svi književni klasici kako domaći tako i strani, ali volim čitati i djela pisaca koje nikada nisam čitala u nadi da će me fascinirati, a to vjerujte mojem razmaženom i zahtjevnom umu, nije nimalo lako. Jako se razveselim kada otkrijem tako nešto novo i dobro. Važno mi je da nakon čitanja razmišljam danima o tom djelu i najvažnije od svega da poželim opet pročitati istu tu knjigu. To su mi neka osnovna mjerila, mada se ponekad samo divim savršeno složenim rečenicama.
Koliko vam je čitanje takvih djela pomoglo u spisateljskom radu?
Mislim da su mi ruski klasici i Marquez najviše pomogli ili odmogli. Težnja za nečim jednostavnim, jasnim a u isto vrijeme kompliciranim i nejasnim i još k tome začinjeno nekom granično ludom fikcijom, može biti u isto vrijeme i frustrirajuća i motivirajuća.
Jeste li ikad prije pokušali kontaktirati domaće nakladnike i ponuditi im svoje rukopise? Kakva su vaša iskustva s hrvatskih nakladnicima?
Moj prvi susret s nakladnicima je bio kada sam napisala roman „Jakobov san“. Nadobudno sam ga poslala na dvije nakladničke kuće. Jedna mi nije uopće odgovorila, a druga jeste i to u stilu da nema novca i da je danas jako teško u izdavaštvu ako nisi poznato i afirmirano ime. U to vrijeme su krenuli natječaji pa sam srećom roman poslala i pobijedila.
Planirate li unaprijed svoje promocije, s kime pri tom surađujete?
Svoje promocije planiram unaprijed. Sama ih organiziram u suradnji s ustanovom u kojoj će se održati. Ukoliko se pojave neplanirane na koje me pozovu, ja ih pokušam uskladiti i odraditi.
Što vam kažu prijatelji i obitelj o vašem spisateljskom radu, naročito sada nakon osvojene nagrade i nakon što se knjiga našla na listi najčitanijih?
Prvo su svi bili šokirani kao i ja. Bila je to prava atrakcija. Sada su se naviknuli i ispituju me neprestano kada će biti gotov novi roman na kojem trenutno radim.
Što mislite o hrvatskoj književnoj sceni i mogućnostima još uvijek neafirmiranih autora? Imate li za njih kakav savjet ili mislite da je savjete nezahvalno davati?
Mislim da Hrvatska ima fantastičnih autora, pogotovo neafirmiranih, koji gube želju da objave svoja djela. Mislim da trebaju biti uporni i vjerovati u sebe. Javljati se na natječaje ili pokušati nešto izdati i sami, preko udruga i sl. Čini mi se da će se u izdavaštvu nešto ipak morati promijeniti.
Hvala na razgovoru. Želimo vam mnogo uspjeha u daljem spisateljskom radu..
Hvala i ja zahvaljujem vama što mi dajete prostor u svom časopisu i želim časopisu Kvaka uspješan i što dugotrajniji rad.
Razgovor pripremila i vodila: Sonja Smolec
Čestitam na nagradi „Albatros“ 2015. koju ste osvojili za svoj roman „Jakobov san“. Osim što ste pravnica, uspijevate i pisati. Kako uspijevate uskladiti obaveze na radnom mjestu, pisanje, majčinstvo i poslove domaćice?
Hvala na čestitkama, ponekad i zaboravim da sam dobila nagradu pa se iznova razveselim kada me netko podsjeti. O sebi nemam što zanimljivo reći. Kad se bavite pravničkim poslovima, onda vam je to kao neka vrsta doživotne kazne s obzirom na to da se Zakoni kod nas neprestano mijenjaju. Pravnici svakodnevno prate promjene i čitaju sudsku praksu. Sreća pa sam oduvijek voljela čitati tako da mi to ne pada teško, a i volim pravo, vjerovali ili ne jako je zanimljivo.
Biti žena, majka, pravnica i spisateljica je vrlo lako kada je ekipa dobra. Imam valjda sreću da se svi dobro razumijemo i svatko od nas ima na dan par sati za sebe koje svi u obitelji trošimo u neke kreativne svrhe ili druženje s prijateljima, a sve ostalo je isplanirano do posljednjeg detalja.
Budući da ste, iako skloni umjetničkom izražavanju, izjavili da polako ostvarujete sve svoje ostale životne snove, što je s onim sportskim duhom i Olimpijskim igrama koje ste spomenuli na svečanoj promociji knjige?
Oduvijek sam se bavila sportom i imam u sebi taj natjecateljski duh. Olimpijske igre su mi kao djetetu bile nešto prekrasno i gledajući sportaše na pobjedničkom tronu uvijek sam zamišljala da ću jednom i ja tako stajati s medaljom oko vrata. Sigurna sam da je to poseban osjećaj. Mislim da sam sada prestara za Olimpijske igre ali još uvijek potajno vjerujem da ću dobiti zlatnu medalju, mada ne znam u kojem sportu. (Mislim da se dodjeljuje zlatna medalja za književnost u Europi, pa mogu vam reći, to bi mi se isto svidjelo.)
Koliko vam je vremena trebalo da napišete roman Jakobov san? Je li to bila čista fikcija ili vas je nešto inspiriralo da napišete upravo takvu knjigu?
Trebalo mi je oko tri mjeseca ali sam ga često ispravljala i prepravljala pa bi se moglo reći kako sam ga pisala ukupno oko šest mjeseci. „Jakobov san“ je čista fikcija, a o tom i takvom romanu razmišljala sam godinama ranije s obzirom da ja volim čitati takve romane.
Jeste li ga pisali ciljano za natječaj ili je to bio projekt koji je započet nezavisno od natječaja?
Počela sam ga pisati sasvim slučajno bez namjere da to uopće bude roman. O pisanju, izdavaštvu i natječajima nisam tada znala apsolutno ništa. Tek kada sam ga napisala shvatila sam da je od svega najlakše napisati roman
Jeste li organizirani u svom pisanju? Planirate li?
Koliko sam u životu organizirana toliko sam u pisanju neorganizirana. Ništa ne planiram. Dok sam pisala „Jakobov san“ nisam imala niti jedan papirić pokraj sebe. Priča se stvarala na tipkovnici. Ako mi se nešto nije sviđalo to bih obrisala i izmišljala dalje. Sada pišem drugi roman i pokušala sam si napisati neke „natuknice“ kao nekakav kostur na malom papiriću, znate onom samoljepljivom, ali sam nakon tri dana potpuno skrenula s teme i tijek radnje sada opet ide direktno iz glave i tipkovnice. Nema mi pomoći. Neorganizirana sam spisateljica.
Koliko su naši domaći a koliko strani pisci imali utjecaja na vaš rad?
Podjednak je utjecaj i domaćih i stranih pisaca. S obzirom da sam oduvijek jako puno čitala, mogu reći da s vremenom svi ti romani i priče izgrade osobu. Potrebno je pročitati i loše napisane priče da bi smo mogli vidjeti razliku. Ja sam kao mala djevojčica u osnovnoj školi izabrala , osim apsolutno svih sportskih aktivnosti i rad u knjižnici kao izvanškolsku aktivnost. Ne sjećam se kako se to tada zvalo, ali sam dobila pohvalnicu. Pročitala sam sve knjige koje su postojale u toj školi i tako sam nastavila i u srednjoj školi. Sport, knjige i nagrade, sada mi je tek postalo jasno. Ali da se vratim ovom pitanju mislim da u određenom periodu života nije bitno je li pisac domaći ili strani, je li knjiga kvalitetna ili loša, nego upravo samo čitanje, sve u svrhu razvoja čitalačke osobnosti.
Što najradije čitate?
Od poznatih pisaca netko tko me uvijek iznova fascinira svojom jednostavnošću izražaja i genijalnošću u fabuli je Gabriel Garcia Marquez, svi književni klasici kako domaći tako i strani, ali volim čitati i djela pisaca koje nikada nisam čitala u nadi da će me fascinirati, a to vjerujte mojem razmaženom i zahtjevnom umu, nije nimalo lako. Jako se razveselim kada otkrijem tako nešto novo i dobro. Važno mi je da nakon čitanja razmišljam danima o tom djelu i najvažnije od svega da poželim opet pročitati istu tu knjigu. To su mi neka osnovna mjerila, mada se ponekad samo divim savršeno složenim rečenicama.
Koliko vam je čitanje takvih djela pomoglo u spisateljskom radu?
Mislim da su mi ruski klasici i Marquez najviše pomogli ili odmogli. Težnja za nečim jednostavnim, jasnim a u isto vrijeme kompliciranim i nejasnim i još k tome začinjeno nekom granično ludom fikcijom, može biti u isto vrijeme i frustrirajuća i motivirajuća.
Jeste li ikad prije pokušali kontaktirati domaće nakladnike i ponuditi im svoje rukopise? Kakva su vaša iskustva s hrvatskih nakladnicima?
Moj prvi susret s nakladnicima je bio kada sam napisala roman „Jakobov san“. Nadobudno sam ga poslala na dvije nakladničke kuće. Jedna mi nije uopće odgovorila, a druga jeste i to u stilu da nema novca i da je danas jako teško u izdavaštvu ako nisi poznato i afirmirano ime. U to vrijeme su krenuli natječaji pa sam srećom roman poslala i pobijedila.
Planirate li unaprijed svoje promocije, s kime pri tom surađujete?
Svoje promocije planiram unaprijed. Sama ih organiziram u suradnji s ustanovom u kojoj će se održati. Ukoliko se pojave neplanirane na koje me pozovu, ja ih pokušam uskladiti i odraditi.
Što vam kažu prijatelji i obitelj o vašem spisateljskom radu, naročito sada nakon osvojene nagrade i nakon što se knjiga našla na listi najčitanijih?
Prvo su svi bili šokirani kao i ja. Bila je to prava atrakcija. Sada su se naviknuli i ispituju me neprestano kada će biti gotov novi roman na kojem trenutno radim.
Što mislite o hrvatskoj književnoj sceni i mogućnostima još uvijek neafirmiranih autora? Imate li za njih kakav savjet ili mislite da je savjete nezahvalno davati?
Mislim da Hrvatska ima fantastičnih autora, pogotovo neafirmiranih, koji gube želju da objave svoja djela. Mislim da trebaju biti uporni i vjerovati u sebe. Javljati se na natječaje ili pokušati nešto izdati i sami, preko udruga i sl. Čini mi se da će se u izdavaštvu nešto ipak morati promijeniti.
Hvala na razgovoru. Želimo vam mnogo uspjeha u daljem spisateljskom radu..
Hvala i ja zahvaljujem vama što mi dajete prostor u svom časopisu i želim časopisu Kvaka uspješan i što dugotrajniji rad.
Razgovor pripremila i vodila: Sonja Smolec
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.