Ispovijed jedne čitateljice I.

O knjizi „Pazite kako igrate“ Ivone Šajatović

Piše: Mirjana Mrkela


Zašto sam to počela čitati?

      - Hajde – kažem ja sebi – da vidimo što je naša Ivona smislila!
  
      Mi, to sam ja kad razgovaram sama sa sobom. Dakle, ja sam čitateljica. I poznajem Ivonu. Ona je točno 20 godina mlađa od mene. To vam kažem da biste shvatili kako na nju i njeno pisanje gledam približno kao neka dobronamjerna teta.
     
      Drugi razlog moga zanimanja baš za ovaj roman, jest njegova tema. Kad je napisan, prikvačili su mu nagradu nazvanu po Ivani Brlić-Mažuranić. Velika čast! Čestitam, Ivonice! U obrazloženju su najprije rekli da je tema životnozbiljska priča o djeci u skrbničkoj obitelji. To sam razumjela. Životna zbilja je život u zbilji, a ne u bajci. Skrbnici su oni koji skrbe o djeci namjesto njihovih roditelja.
Već dugo, još od svoga djetinjstva, pitam se kako žive ta djeca. U mome susjedstvu je radila jedna gospođa koja je udomila jednoga Crnčića. Vjerujte mi, crnog kao čokolada! Zvao se Lulu. Mama mu je bila prirodna plavuša i razboljela se nakon što ga je donijela na svijet. Tata je bio stranac i vratio se u svoju Afriku, bez doviđenja. Tako slatki mali čokoladasti Lulu nije imao nikog osim tete udomiteljice. Nikada nisam s njim razgovarala, ali uvijek sam se pitala kako mu je. Mnogo kasnije, čula sam da se njegov tata ipak vratio i odveo ga, nemam pojma kamo.
     
      Moje zanimanje za djecu bez roditeljske skrbi nije nestalo kao Lulu. Jer, na žalost, takve djece još uvijek ima. Na sreću, ima i ljudi koji im nastoje pomoći. Udomitelji ih udomljuju, a pisci o njima pišu. Ni čitatelji nisu nevažni.
   

      Još jednom sam pročitala ono obrazloženje. Vjerovala sam da će me ono upozoriti na što osobito moram pripaziti tijekom čitanja. Nije baš jednostavno razumjeti, ali mudro kaže:
     
      - „Ta originalna priča istodobno dodiruje i nekoliko podtema: roman je i socijalni i društveni jer aktualizira i odnose među odraslim, povlaštenim, korumpiranim i nemoralnim pojedincima.“ „
     
      -  Korumpirani, to su oni koji će učiniti ono što nije lijepo, jer su za to plaćeni. Neki se prodaju za sitniš, neki za krupniš, ali sve što učine jednako je nemoralno. Što li o njima piše u ovome romanu? Jesu li kažnjeni, ili bar razotkriveni? Što će se dogoditi udomljenoj djeci?
      

      Kao čitateljica, vrlo sam izbirljiva. Želim da sve bude kao stvarno i normalno, a ipak bez prevelike tuge, umiranja i stradanja. Ne znam bih li čitala do kraja, kad bi bilo pretužno. Vjerujem da neće biti, jer obrazloženje kaže:
   

      No u svojoj temeljnoj poruci djelo istodobno odašilje humanu poruku o žuđenoj obiteljskoj toplini troje štićenika-tinejdžera te je time duboko afirmativno.“
   

      Troje, dakle! Bacam se na čitanje!

Kako sam čitala?
  
      Na početku je misao jednog američkog pisca. Upozorava me da ću lako saznati je li ova priča stvarna. Stvarna je ako u njoj prepoznam svoju vlastitu stvarnost. To prepoznavanje je ključ za otvaranje vrata čudesnoga svijeta koji čeka između korica.
   

      Tražim lik i doživljaje iz svoje okolice i iz svoje sadašnjosti. Lik u kojega se mogu pretvoriti dok čitam i pratiti njegov život kao da je moj.
   

      Najprije mi se nudi da budem udomitelj. Udomitelji se zovu Juliška i Pero Dangubić. Osim što je dangubljenje ružno, loše i negativno, prezime je i smiješno. Juliška Dangubić možda ne govori dobro hrvatski, trapava je i često zbunjena. Ako ne nađem ni jedan lik po svome ukusu, vratit ću se na nju.
  
      Zatim se spominje novinarka. Mlada i razočarana. Tu, na prvoj stranici, ona se već nešto obeshrabrila i razočarala. Mlada bih mogla biti, ali za razočaranost nemam vremena.
  
      Konačno piše i o djeci! Novinarka njihovu sobu naziva čistim jadom. Mogu to zamisliti. Kad bih živjela u toj sobi, ne bih bila razočarana. Željela bih se izboriti za nešto bolje. Je li stvarno jadno? Može li se taj jad prometnuti u ugodu, zadovoljstvo i svijetlu budućnost?
  
      Jasmina, 17 godina, ljepotica. Fotogenična. Je li pokazivanje lijepog lica dostatno za pronalaženje izlaza? U nastavku piše da se rasplakala kad je pred kamerom pokušala govoriti o sebi. Nježna, krhka, ženstvena. Od srca joj želim da uspije.
  
      Tu je zatim i Bojan, problematični tinejdžer. Pitam se koji tinejdžer nije problematičan. Postoje samo dvije vrste – jedni koji su problematični iznutra, sami u sebi i drugi, koji prave vidljive probleme oko sebe. Dakle, Bojan je jedan od ovih drugih. Buni se, pokazuje zube. Možda je problematičan zato što je nepokoran. Zašto bi morao trpjeti? Pokušava se obraniti najbolje što može. Vjerojatno je bistar i voli znanost jednako kao i sport.
  
      Sve je to krasno, ali meni se danas baš ne trči i ne skače. Znanost mi je opet naporna za mozak. Naprijed, Bojane, uz tebe sam kao publika!
  
      Novinarka ipak želi intervjuirati nekoga od ove djece. Nakon Bojana i Jasmine, preostala je još samo Kaja. Nad njenim krevetom nema ukrasa. U knjizi o tome krevetu piše i ovo:
  
      „Osim nekoliko starih brojeva Alana Forda koji su se nazirali ispod njega, bio je bezizražajan poput Kajinog lica.“
  
      Kaja kaže da mora u školu. Kratko odgovara na neko pitanje, sprema knjige i nije ju briga za novinarku. Odlazi bez pozdrava. Novinarka je ljuta. Mogu misliti! Žali se snimatelju. Kaže da djeca koju je posjetila uopće nisu zanimljiva. Mislite li i vi tako? Ja ne. Ja mislim suprotno. Novinarka nije zanimljiva. Nego, nastavljam razmišljati o Kaji. Ona se žuri u školu. Požurit ću se za njom. Zbog nečega me privlači, iako još ne znam zbog čega.
  
      Dangubići su zaista pomalo smiješni. Ali malo više su zločesti i do udomljene djece im uopće nije stalo. Međutim, uskoro saznajem da je Kaji stalo do onoga intervjua. Ona misli kako bi joj mogao biti od koristi. I ja tako mislim. Mnogi ljudi gledaju televiziju. Među njima zasigurno ima nekih koji bi mogli pomoći.
  
      Čitam kako Kaja ide profesorici hrvatskog. Što li će tamo? Usput sreće Bojana i grdi ga. On misli da je ona ispravna i uvijek poslušna. Ja mislim da je odlučna i hrabra. Zna što hoće. Bojan joj se pokušava nasmijati u lice.
  
      „Ali Kaja je ni ne trepnuvši zurila u njegovo lice, skenirajući nekoliko bubuljica na čelu i naznaku prvih brčića ispod grbavog nosa.“
  
      Zbunila ga je! To, Kaja, to! Oduvijek sam željela tako pogledati nekoga tko nije u pravu. Nastavak priče mi se još više sviđa. Definitivno, sva sam se zanijela u Kajin život, u Kajin lik. Ne znam da to nisam ja. Samo čitam i čitam.