Nataša Nježić Bublić | Fino odgojeni gospodin

On je fino odgojeni gospodin.

Ljubim ruke! sriče u prolazu.

Subotom ujutro kupuje grinceg na tržnici,

i neizostavno ružu za suprugu.

Kad se vrati kući,

ona ga čeka,

u uramljenoj slici,

šapuće mu na uho;

Kakva divna ruža, šteta što nisam tu.

Njemu nije više važno,

puhne u staklo i pošalje joj poljubac.

Supruga i on žive u savršenom jedinstvu,

nakon toliko godina odvojenosti

povjerava joj se;

Ljubio sam mladu, rosnu ružu,

oh kako sam ju ljubio

pravu damu

s tijelom mis svemira

i mozgom nobelovke.

Ona se pravi da ne čuje,

ali rama se naglo nakrivi

od težine njenog bijesa.

Zamalo svađa,

ali on se brzo sjeti; Draga, nisi tu!

To je otvoreni prozor, propuh.

Ražalosti se i napiše pjesmu Isusu,

a on mu ogovara;

jbg

na vrtuljku ljubavi, navike i strasti,

navika prevladava

i zabije si čavao u stopalo,

tek toliko da pati zbog patnje gospodinove.

A mazohizam je precjenjen, nije li?