Matica hrvatska | Predstavljanje knjige "Kosinjska tiskara" u Zaprešiću

 

Marija Puović | Umjetnost ne vrijedi ništa ako ju ne pokazujete

Razgovor pripremila i vodila: Jelena Hrvoj

Marija Puović rođena je 30.12.1994. godine u Splitu. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu u trogodišnjem roku kao učenica generacije te potom upisala klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon tri godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer konzerviranje i restauriranje umjetnina, slikarstvo. Godine 2020. diplomira na području zidnog slikarstva. Za vrijeme studija puno putuje i slika incognito. Na diplomskoj godini studija konzerviranja i restauriranja umjetnina otkriva akvarel kao slikarski izričaj. Uz akvarel, bavi se i kombiniranom tehnikom te istražuje likovne mogućnosti ilustracije. Oslikala je i knjigu koja će uskoro izaći u tisak. Radi kao vanjska suradnica Hrvatskog restauratorskog zavoda te surađuje s više restauratorskih tvrtki u području zidnog slikarstva.

Dan planeta zemlje | Ana Salopek

Vijeće Gradske četvrti Trešnjevka – jug u suradnji s Centrom za kulturu Trešnjevka i Zelenim klikom! Zagreb provest će nekoliko aktivnosti povodom Dana planeta Zemlje. U ponedjeljak, 22.4.2024. na livadi kod EKO Vrtića Srednjaci (Loparska ulica) u 10 sati upoznat ćemo se s ilustratoricom Anom Salopek i njezinom tihom knjigom “Čuvarica stabla”, a sve u sklopu 17. Festivala dječje knjige. U utorak, 23.4.2024. u 10 sati na livadi kod potoka i kod Street Workout parka Gredice na području MO Horvati- Srednjaci, održat ćemo radionicu na kojoj će biti postavljene table i hotel za pčele, a zajedno ćemo se upoznati i s vrstama livadnog bilja.

O knjizi "Čuvarica stabla":

„Čuvarica stabla“ autorice i ilustratorice Ane Salopek je silent book/tiha knjiga, namijenjena publici svih uzrasta, koja pred nas stavlja probleme današnjeg društva naglašavajući onaj najveći problem – raskid veze s prirodom. Vodeći nas kroz tri vremenska razdoblja, odnosno prošlost, sadašnjost i budućnost, autorica nas suočava s pohlepom, željom za moći i vladanjem nad drugim živim bićima, uništavanjem biljnog i životinjskog svijeta i samim time i uništavanjem čovječanstva. „Čuvarica stabla“ je poziv na promišljanje i ponovno povezivanje s prirodom, davanje glasa onima koji ga nemaju, proslava kreativnosti čovjeka. Uostalom što je svijet bez boja i plesa? Pozvani na stvaranje, a ne uništavanje – poruka je ove knjige. Osim toga, ovakve knjige bez riječi omogućuju „čitatelji/ca/ma“ da istu priču prepričaju na različite načine. Ilustracije su nastale primjenom pravila tradicionalnog crteža u digitalnom obliku korištenjem Apple olovke i iPadPRO kao medija izražavanja.

 

Lorena Vojtić | Suprugu

I dok su gotovo svi odustajali od njega, pronalazeći razloge da ga etiketiraju, ja sam uvijek do sada, gotovo punih 5 godina ostala tu, a pogotovo onda kad je (bilo) najzahtjevnije. Kao što nam je poznato, neke traume nosimo sa sobom cijeli život; i oko njih oblikujemo svoje čahure u kojima se osjećamo sigurno. Neki se umjetnički izražavaju - pa pišu, slikaju, pjevaju, crtaju, skladaju, plešu... No, ne zna svatko kanalizirati i usmjeriti svoj unutrašnji konflikt. Nažalost, tužno djetinjstvo se ne može poboljšati, ispraviti, niti ikada u potpunosti zaboraviti. Možemo ga samo djelomično potisnuti u podsvijest, ali će u jednom trenutku, na bilo koji način, ipak izaći na površinu. Kad te proganja breme majčinog napuštanja s dvije godine, rijetko tko može zauvijek pobijediti tu bol i postati najbolja verzija sebe (iako, vjerojatno, ima i takvih, čast izuzecima). Naravno da nije savršen otac i muž, ali ga od početka volim, razumijem i prihvaćam. Možda je prava spasiteljska ludost uhvatiti se u koštac s takvom problematikom, udati se i roditi dijete nekome tko se još izgrađuje kao osoba, ali ako gore navedeno nije iskaz ljubavi - onda zaista ne znam što jest...

Anica Miličević | Borba

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. 

 

U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima... I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja...“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. 

 

Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču.