Kolumne
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
srijeda, 17. travnja 2024.
Marija Puović | Umjetnost ne vrijedi ništa ako ju ne pokazujete
Dan planeta zemlje | Ana Salopek
utorak, 16. travnja 2024.
Lorena Vojtić | Suprugu
I dok su gotovo svi odustajali od njega, pronalazeći razloge da ga etiketiraju, ja sam uvijek do sada, gotovo punih 5 godina ostala tu, a pogotovo onda kad je (bilo) najzahtjevnije. Kao što nam je poznato, neke traume nosimo sa sobom cijeli život; i oko njih oblikujemo svoje čahure u kojima se osjećamo sigurno. Neki se umjetnički izražavaju - pa pišu, slikaju, pjevaju, crtaju, skladaju, plešu... No, ne zna svatko kanalizirati i usmjeriti svoj unutrašnji konflikt. Nažalost, tužno djetinjstvo se ne može poboljšati, ispraviti, niti ikada u potpunosti zaboraviti. Možemo ga samo djelomično potisnuti u podsvijest, ali će u jednom trenutku, na bilo koji način, ipak izaći na površinu. Kad te proganja breme majčinog napuštanja s dvije godine, rijetko tko može zauvijek pobijediti tu bol i postati najbolja verzija sebe (iako, vjerojatno, ima i takvih, čast izuzecima). Naravno da nije savršen otac i muž, ali ga od početka volim, razumijem i prihvaćam. Možda je prava spasiteljska ludost uhvatiti se u koštac s takvom problematikom, udati se i roditi dijete nekome tko se još izgrađuje kao osoba, ali ako gore navedeno nije iskaz ljubavi - onda zaista ne znam što jest...
Anica Miličević | Borba
Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki.
U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima... I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja...“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada.
Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču.