Zoran Gavrilović | Brko

Rukavice štite ruke od ozljeda, hladnoće i štetnih materijala. Izrađuju se od kože, tkanine, gume ili sintetičkih materijala, ovisno o namjeni. Na gradilištu i u industriji sprječavaju posjekotine i opekline. U medicini smanjuju rizik prijenosa infekcija. Jednostavne su, ali nužne u svakodnevnom radu.

Svijet se može srušiti i nestati; može ići svojim putem i ništa se neće promijeniti. Doktor u privatnoj klinici rekao mi je da me muči prostata i da su mi povišeni markeri. Kaže da je to normalno za muškarca mojih godina.Trebam piti tablete i sve će biti u redu. Mene boli kurac za to. Zapravo, ne boli me kurac nego prostata. Sada to znam i znam da je ta bol uz koju se budim upravo ona. Muškarac mojih godina. Što to uopće znači. Postoje li stvarno godine kada muškarca mora mučiti prostata.

Ustao sam i otišao na gradilište. Dobar sam u onome što radim i dobro me plaćaju. Nije loše moći živjeti od nečega. Radim svaki dan, novac je na crno jer sam u kreditima i treba mi keš. Tu je i Brko, moj pomoćnik. On nema brkove; ima obrijanu glavu, tetovažu suze pored oka i puno je mlađi od mene. Brko pije i puši travu. Kad se napije i napuši, pretvori se u glistu i puže prema krevetu. Takav je svake večeri. Na poslu je dobar i sluša me. Jedno pivo, dva piva, ali ništa više.

Kod kuće sam siguran. Kuća je moje utočište. Sam sam je sagradio kad sam bio mlad. Tada su tu bili žena i dvoje djece. Sada više nema žene i nema djece. Igor je u Španjolskoj, Luka u Zadru. Čujem ih ponekad, ali oni žive svoje živote i nemaju vremena za mene. Mladi su i prvo žele napraviti sve greške koje sam i ja napravio. Kad se smire, možda se sjete da sam im tata.

Imam svoje knjige. Puno čitam i pišem. Ja sam arheolog ljudskih sudbina. Napisao sam dvadeset knjiga o mrtvim ljudima. Ne znam kako ni zašto, ali mislim da bi iza svakog čovjeka trebala ostati knjiga. Sve je krenulo slučajno. Bio sam na sajmu antikviteta u Osijeku i naišao na štand koji je bio izvan sajma. Držali su ga cigani. Na njemu su bile stvari skupljene iz napuštenih kuća. Nisam gledao stvari, samo knjige i papire. Tako sam pronašao svog prvog čovjeka: Hinka Vilića. Bio je veliki trgovac voćem i povrćem, imao skladišta, hladnjače i sušione. Prodavao je povrće od Virovitice do Osijeka. Imao je ženu Ingu i dvije kćerke. Umro je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad sam napisao knjigu o njemu, mislio sam da će njegova smrt biti moj život, ali knjiga se slabo prodavala i vratio sam se na građevinu. Nisam odustao.

Lorena Galeta |Jalova agenda

Jedra su razmaknuta –

Među njima kaos buja.

Kostobolja rastura tkiva-

Mrveći epitafe prizemlja.

Neuspješna reanimacija –

Puni stupce crnih kronika.

Mrtvi šetaju grobljima-

Vade parafin iz svijeća.

A kontaminacija huljama,

Opustošila je iskupljenja..

Sve je više nasilja,

Zločina i femicida.

Kada će zasjati kapitulacija,

Ona pravična, istinoljubiva?!

Dokad se borimo s demonima,

Čija li nas sustižu prokletstva?

Željka Bitend | Topli cvjetovi

 

 

Ova noć brigom mi je satkana.

Zidovi ne umiruju, razvlače se u prostrane galerije.

 

Slike tminu grizu.

 

Dozivam u pomoć snažne žene svoje prošlosti. 

 

Nezaboravne, 

kojima su bile premalene tvorničke sale, grube obrade i strojevi,

za snagu kojom su prkosile muškom svijetu.

Rane su liječile toplim cvijetom kamilice i strogo o njima šutjele, 

te moje žene, koje su izravnavale stube pod težinom svojih tereta.

 

Gdje ću, kako ću, pronaći svoje tople cvjetove.

Prisloniti ih na oči, da me odvedu u blizinu bezbrižnosti 

gdje bih grijala pupoljke i grlila one, koje hodat će poslije mene.

 

Tomislav Marijan Bilosnić | Božić je u Zemuniku

 

Božić je i tišina je postala bijela i topla

i kruh miriše na ruke žene koju volim
svjetlo ne traži razlog da bi svijetlilo jače nego jučer

i snijeg ako padne mir će otkriti

 

Božić je i dim iz dimnjaka piše pisma nebu

i sve što pamti djetinjstvo sjedi na pragu kuće

zvona ne žure broje pahulje

i malo je svjetla dovoljno da se svemir osmjehne

 

Božić je i u džepu par sitnih sjećanja

i nebo se spustilo niže da čuje kako dijete diše
i svi su negdje kod svojih maleni kao dah
danas i sat zna ime tišine i ne pita previše

 

Božić je i netko pjeva o radosti dana u prozoru
netko o dugovima i djeci što na staklu broje dah
a ja sam zrnom soli zapalio zvijezde i pustio da gore

Vrijeme je sjelo za stol pod murvom u dvorištu
pod kojom u čaši vina žive sjećanja duže od kalendara

 

Božić je i neka zavlada mir
između onog što jesmo i onog što smo htjeli biti

Ako me pitaš što želim pod borom
ništa novo samo da ova noć potraje
dovoljno dugo da oprost stigne pješice

Božić je i to je dovoljno

Kolendavanje u Kaštel Sućurcu – pjevanje starog sućuračkog napjeva u ophodu od kuće do kuće s čestitkama

I ove godine su stare kalete Kaštel Sućurca odzvanjale od sućuračke kolende i božićnih pjesama, a koledari su pred kućama dočekivani s bobićima, pršuratama, kroštulama, suhim smokvama, galetinima, domaćim kaštelanskim prošekom i vinom. Pod naslovom Mir se svitu navišća – došli smo Van kolendati, nakon okupljanja u Kuli na Glavici u Kaštel Sućurcu, u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela brojni koledari pristigli iz Sućurca, svih sedam Kaštela, Trogira, Splita i ostalih okolnih mjesta krenuli su u kolendavanje po kućama uz pjevanje stare sućuračke kolende i tradicionalnih hrvatskih božićnih pjesama. 

Gradskoj knjižnici Kaštela su se u očuvanju ovog starog običaja pjevanja po kućama i kaletama u božićno vrijeme, koje je prije bilo uobičajeno u svih sedam Kaštela, ali i u svim mjestima u Dalmaciji, pridružili Pučki pivači župe sv. Jurja mučenika iz Kaštel Sućurca, i grupa vrsnih glazbenika u sastavu: Nedjeljko Kovačev, Miroslav i Marija Miše i Radenko Lovre Jokić (harmonika, gitara i mandolina) te brojan puk.

Koledari su pred svakom kućom ispred koje su pjevali, poželjevši domaćinima mir, veselje, radost i blagoslov, i navješćujući rođenje Maloga Kralja dočekani s oduševljenjem, a počastilo ih se, baš kao u starim vremenima, „s pršurataman, kroštulaman, pandoletiman, orahnjačon, aranciniman, suvin smokvaman, bobićiman, mandulaton, orijiman, omendulan, narančan i jabukan“.

Gusta grana od orija,

Faljen Isus i Marija.

Dobra večer ovon stanu

I od kuće gospodaru.

Došli smo Van kolendati

Da nan date marendati.

Joli bobić, joli grozdić,

Na dobro Van doša Božić.

Stihovi stare sućuračke kolende pjevani su pred kućom najstarijeg sućuračkog pučkog pjevača Jere Božina koji je kolendare, zajedno sa suprugom Jelom i cijelom obitelji, dočekao u skladu sa sućuračkom tradicijom te su prije blagovanja „spize“ izmoljene molitve Oče Naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu“. Kolendravalo se i do Frizerskog salona Dijana smještenog u kuli Andrije Benzija sagrađenoj davne 1392. godine na morskoj obali u Lučcu, a koledari su posjetili i ostale brojne kuće, čiji su domaćini pripremili stol sa „starinskon spizon i sa starinskon zdravicon“. U kaleti, na malenoj pjaci, okruženoj kamenim kućama s „balaturan i skalan okićenin pitariman sa cvićen“, ispred kuća Gordane Alfirević, Nives Elez i Anamarije Kelava koledare su, uz starinsku spizu, dočekali i starinski fenjeri i jaslice u kojima su magarčić i kravica svojim dahom grijali Malog Isusa i Svetu Obitelj. 

Pjevalo se i nazdravljalo pred kućom svakog domaćina koji je kroz sućuračku kolendu prozvan po imenu, i razgovaralo se o nekadašnjim običajima u vrijeme Božića, s oduševljenjem što je u Sućurac i ove godine vraćen običaj kolendravanja.

Kaštel Sućurac je ovom prilikom u tihoj i mirnoj prosinačkoj noći doživio povratak u neka davna vremena, u vrijeme naših djedova i baka, kad su kaštelanske kalete odzvanjale od srčano otpjevanih kolendi i božićnih pjesama, baš kao što govore stihovi Mir se svitu navišća u jednoj od najstarijih i među hrvatskim pukom najomiljenijih hrvatskih tradicionalnih božićnih pjesama U se vrime godišća.

Kolendavanje je završeno ondje gdje je i započelo, u Kuli na Glavici, uz „starinsku spizu - slane inćune, zericu sira, koju maslinu i domaći kruv, uz pršurate, kroštule, bobiće i suve smokve“ te uz pjevanje hrvatskih božićnih pjesama čiji su se stihovi razlijegali Sućurcem navješćujući nadolazeći Božić.

Potaknuta sveopćim oduševljenjem sudionika zbog vraćanja stare tradicije pjevanja sućuračke kolende pred kućama i stvaranja predivnog božićnog ozračja te radošću koledara i brojnog puka koji se koledarima priključivao „putem“, inicijatorica i organizatorica „oživljavanja“ ovog starog običaja kolendravanja i pjevanja pred Božić, ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela Renata Dobrić kazala je kako će i u budućnosti nastojati oživjeti i ostale sućuračke i kaštelanske običaje koji su pali u zaborav tijekom vremena.

Uputivši iskrenu zahvalu svim sudionicima koji su „u ovoj predivnoj mirnoj i tihoj večeri svih nas, Sućurac, i cijela Kaštela svojom pjesmom vratili u stara vremena zajedništva, sloge, ljubavi, mira i božićne radosti“, ravnateljica Renata Dobrić je kolendravanje zaključila riječima: „Raduje me što nam se ove godine priključilo mnogo koledara iz svih okolnih mjesta, a najvažnije je to da smo se svi zajedno, barem večeras, vratili istinskom Došašću, istinskom iščekivanju Božića, koji u srce i dušu vraća mir, koji nam je u ovim današnjim vremenima itekako potreban. Hvala svim ljudima dobre volje i čista srca koji su nam se s radošću priključili u zajedničkom kolendravanju i pjevanju hrvatskih tradicionalnih božićnih pjesama. Na dobro Van svima doša Božić.“