Lucijana Živković | Mato

Što sve stane u priču o Mati, jednom od osmero djece iz obične ruralne sredine, nižega društvenog statusa? U presjeku života da je bio ministrant u crkvi, da je bio šegrt stolarske struke, da je bio na poslijeratnoj radnoj akciji izgradnje pruge, da je radio u struci u jednom socijalističkom drvnom kombinatu, da je cijeloga života putovao desetak kilometara na posao biciklom, da je bio trener ženske rukometne ekipe u svome mjestu, da se nesretno zaljubio, da se nikada nije ženio, da je umro tiho, sam.

Prošlo je stoljeće bilo doba ratova, a nakon njih doba općeg procvata. Baš kao po onoj latinskoj Post nubila Phoebus. Sve ih je čekalo djetinjstvo, pritajeno u olovnim i opasnim vremenima, bačeno u kut iz kojeg bi tek nakratko i katkad provirilo da provjeri je li još sve na okupu.  Srećom, bilo je. Majka, otac i njih osmero. Jurcanje prašnjavim ulicama u iznošenim cokulama ili bosi, proganjanje mačaka i ruganje djevojčicama još ih nije ostavilo. Ta trebali su nadoknaditi propušteno! Jednostavnost života i poslijeratna oskudica, pobožnost majke i poslušnost prema njoj, Matu su trasirali prema crkvi. Bio je dio nečega, ministrant, tako važan u očima vršnjaka. Važan, kako nikada nije mogao biti u igri s drugom djecom, poderanih nogavica, bos i uvijek gladan .Često je bio žrtvom izrugivanja jer djeca su okrutno iskrena. Sakristija je bila njegov drugi dom, poslovanje oko odora i mantija, za njega tajanstvenog i svetog mjesta koje je u njemu izazivalo strahopoštovanje. Svećenik je držao pčele pa je nemalo puta Mato dobio debelu krišku kruha s medom, što je bio još jedan od razloga njegovom ministriranju. U crkvi je bio majčin izaslanik, kako  bi mu ona govorila u danima kad mu se baš nije dizalo iz kreveta  na zornice. Ipak, otišao bi i zaradio pohvalu jer ostala djeca nisu imala tako uporne i uvjerljive majke.

To je uglavnom bilo središte njegova djetinjstva. Naravno, osim škole. Nije bio baš za školu, ali je i tu majka rekla svoje: kruh u ruke. To ti je sinko najvažnije. I on je krenuo po njega kao da ga , tamo na, čeka iza ugla. Ništa mu nije bilo teško, marljivo je stjecao znanja o drvu koje je i inače volio rezuckati nožićem dok je sa susjedom čekao da se njihova krava Jagoda napaše na livadi. Susjed nije volio biti sam u polju pa bi zvao Matu da mu pravi društvo. Nažalost, to nije išlo recipročno, i u drugom smjeru,  jer on nikada nije pomogao Mati ni u čemu. Istina, ovaj ga to nije niti tražio. Bio je sam sebi dovoljan, naučio je kroz godine da je to najbolje. 

Jednom prilikom na pitanje zašto se ne ženi rekao je: ja svoju plaću znam i sam potrošiti, što je zvučalo kao, ne treba me nitko usmjeravati!

I zaista. Mato je tako skroman i gotovo nevidljiv prolazio ispod radara djevojaka, a nije mu se niti sviđalo njihovo društvo. Tome je kumovalo i stalno svećenikovo upozoravanje da pazi što radi pa je on zaključio da je najbolje da po tom pitanju ne radi ništa. Zato se, da potroši mladenačku energiju, bacio na sport. Rukomet mu je bio omiljen: dinamičan, oštar i pomalo grub sport, što mu je odgovaralo. U školskoj ekipi uvijek je bio među prvima, bili su prvi na različitim takmičenjima i on je mislio da bi se mogao baviti rukometom. Bio je odličan vratar. No trebalo je, kako je rekla majka, zaraditi kruh. Visok i snažan, vještih ruku, nije se bojao posla. U situaciji velikih radova u sklopu poslijeratne obnove, Mato je brzo dobio posao u velikom drvnom poduzeću.

Odnosi među braćom i sestrama uglavnom su, zahvaljujući strogoj majci, bili uobičajeno dobri. Ali samo kad majka nije u blizini. Oskudica ih je silila da se bore za hranu i štede na svakom koraku. To je često bio glavni uzrok djetinjih svađa: on je dobio više od mene , njegov je komad mesa veći, ona je jela potajno u špajzi,,, sve dok otac jednim pogledom, koji je u njihovoj obitelji bio najjače oružje, zaustavio svađu.

Brat, Mati najbliži po godinama, snalazio se loveći vrapce i ostale ptice i sa svojom ekipom priređivao mesne obroke na vatri na nedalekoj livadi. S njim se najviše kvačio iako su dijelili iste cipele za školu. Ujutro Mato, popodne brat, koji bi znao i zakasniti u školu ako je Mato ostao u kazni. No to je bilo rijetko.

Njihove su svađe bile lišene zlobe, vrijeđanja i bijesa. Bila su to reklo bi se pravdanja, kako je i majka rekla: djeco, opet se pravdate! Tko li je u pravu? Je li zato pametniji? To se nisu pitali. Glavni je onaj koji je pobijedio!

Jedno takvo pravdanje postalo je gotovo legendarno u obitelji. Nakon drugoga rata krenula je obnova i u njoj su sudjelovali uglavnom mladi ljudi, onda omladinci. Stariji Matin brat, miljenik djevojaka pa i mladić s dosta prijatelja postao je predsjednik omladine u mjestu. Na jednom od sastanaka imao je zadatak da nagovori što više članova da idu na akcije obnove zemlje. Kada je vidio da se nitko ne javlja, objavio je malu čik-pauzu na kojoj je pokušao uvjeriti brata Matu da se on javi . Ovaj nije htio, no brat mu je rekao da se drugi ne javljaju zbog stidljivosti, a on, Mato, će razbiti led pa će se onda i drugi javiti. Uz to mu je obećao i neki dobar revanš .I tako se Mato dao nagovoriti. 

Kad su nastavili sastanak, opet je trebalo dići ruke i Mato je digao, uvjeren da će  i drugi poći njegovim stopama. A kako je sjedio u prvom redu, nije vidio iza sebe. Nije bilo niti jedne ruke u zraku i on je ostao sam. A tako je i sam otišao na gradilište gdje je, kako kaže poderao tri para obuće.

„ Nije istina!“ dugi niz godina nakon toga usprotivio mu se stariji brat. I opet u maniri pravdanja koje nije s godinama nestalo, nego se samo dodatno izvježbalo.

„Valjda ja znam bolje od tebe! Tebe nije bilo tamo, predsjedniče!“ podrugljivo će Mato. 

„Pa ja sam bio bolestan!“ aludirao je brat na slabost pluća zbog kojih je bio dugo u bolnici.

„ Da, da, samo se izgovaraj. Nisi ni mene trebao upisivati. Izgleda mi da sam ja išao umjesto tebe.“

I tko zna koliko bi se još ovo dvoje već odraslih ljudi pravdalo da ih se nije zaustavilo. Na koncu, bilo je to za Matu dobro iskustvo, što on, naravno, ne bi bratu nikada priznao.

Živeći u domaćinstvu s roditeljima i starijom sestrom koja je imala dijete, uvijek se osjećao dijelom nečega. Živio je zadovoljno, no tiho i nezamjetno: ujutro bicikl i desetak kilometara vožnje do posla. Nakon posla kući, a na kiosku obavezno kupiti dnevne novine za oca i vestern romane ili stripove. Muški dio obitelji čitao je uglavnom takvu literaturu što su silom prilika prenijeli i na najmlađu članicu, nećakinju, odnosno unuku. Zato bi nestrpljivo iščekivali Matu s literaturom i već se dogovarali tko će što uzeti. Djed je uglavnom kao prvo birao novine, a nećakinji što bi ostalo kad Mato odabere svoje. Budući da je ona najbrže čitala, znala bi nestrpljivo čekati da ostali dovrše čitanje , da se zamijene. Novine nije čitala. Komandant Mark ili Kapetan Miki i njihove dogodovštine bile su za nju vrhunsko štivo, a kasnije i pisani romani o junacima Divljega Zapada. Na red je došao i Karl May koji nikada nije bio u Americi, ali je pisao o njoj i njezinom izmišljenom junaku , poglavici Winetou. Kasnije je došao na red i Zane Grey i čudno je , ali sasvim normalno da ta Matina nećakinja nikada nije čitala ljubiće kao njezine prijateljice, ali je zato većinu povijesnih i geografskih činjenica o  Divljem Zapadu i Americi naučila iz tih vestern romana. I to je bila Matina zasluga.. Još je zanimljivo da je stariji brat koji se preselio oženivši se, svako ljeto dolazio u posjetu rodnoj kući i odnosio te romane sa sobom. “Vi ste ih pročitali, a nagodinu ih vraćam.“ Njegov je mali fiat bio krcat romanima nauštrb namirnica iz vrta koje bi mu majka spremila da ponese.

„Prvo idu romani, a onda što stane!“ rekao bi strogo supruzi koja je pakirala stvari za povratak. I takav je bio položaj Mate u obitelji, obilježen šutnjom ili pak pravdanjem s braćom i sestrama, a najviše starijim bratom.

Žene ga nisu previše zanimale ili se stidio, tko bi znao. No jedna mu je ljubav zagorčala nekoliko godina života. Ali, kao u nekim ljubićima koje njegova nećakinja nije voljela čitati, zaljubio se u udatu ženu i to je za njega bila tragedija. Ništa se nije moglo, osim ga uputiti da se pomiri s tim i tako je i bilo. Ipak je izvjesno vrijeme pio terapiju za smirenje. A život se nastavio dalje u istom ritmu: kuća, posao, romani. Svakodnevicu je ipak obogatio sportom: postao je trener ženske rukometne ekipe.

Godine su prolazile ostavljajući Matu samim. Umrli su roditelji, sestra se odselila, a on sam ko prst sa svojim navikama nastavio je i dalje. Uz malu pomoć alkohola dalo se prebroditi najteže dane; iz hladnog odlaziš, u hladno dolaziš. Njegova priča. 

Posljednje godine života u mirovini rat mu je vratio brata,  koji je s obitelji doselio natrag na očevinu, sagradio kuću i u zajednici koja je sada bila šira za bratovu djecu i unučad, Mato je doživio osamdeset. Za spomen na nekadašnja pravdanja znali su i pretjerati, ali to više nije bilo tako žustro kao nekada, ali bi zabavljalo mladu publiku. Kako je bio usamljenik čitav život, i smrt je došla kad je bio sam. Bratova obitelj bila je na putu, a njegova se životna svjetiljka mirno ugasila bez prigovora i žaljenja, dok je doručkovao posljednji obrok koji mu je bio namijenjen na ovome svijetu.