U grudima mi kuca oluja,
ali vani vidiš samo osmijeh.
Mislili su da je tišina znak slabosti,
a nisu znali, u meni spava lav.
Gledali su me kao plijen,
a ja sam šutjela, čekala pravi trenutak.
Jer lav ne hoda da bi dokazivao,
lav hoda da bi podsjetio svijet
da snaga nije buka, nego mir.
Mogu me raniti,
ali moje srce nije krhko.
Ono je od mesa, od krvi, od hrabrosti,
ono je lavlje.
I kad zagrmi moj glas,
kad u očima plane vatra,
svatko tko pomisli da me slomi
saznat će istinu:
da iza mog nježnog dodira
stoji srce koje nikad ne kleči, niti moli.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.