Ruža Zubac-Ištuk | Iščupana biljčica

Među mnogima i ona je postala mlada iščupana biljčica 

koju je život odnio iz rodnoga kraja u tuđu domovinu,

ali nikada je nije uspio ukorijeniti u prašini strepnje jer joj je sunce odviše pržilo 

životne radosti sve do starosti ustakljene u snove i nadu – vratit ću se.

Kad je nakon pola stoljeća spustila stopala na svoju svetu zemlju,

niotkud do njezina bila nije doprla riječ dobrodošlice u glasu čovjeka, stabla ni ptice. 

Uzalud je prizivala idiličnu muku života svojih predaka i kreposne trenutke svoga djetinjstva

jer odavno su na livadama njezinih djedova prestali mirisati otkosi pjesmom vodarica

i rosom s čela mladih kosaca ozareni poljupcima začeća novih ognjišta.

Nigdje oranica, žita, u njima sitih vrabaca i prepelica, procvalog kukolja i crvenog maka.

Nestali su nježni žućkasto bijeli, opojni grozdovi s bagrema pokraj puta, 

grmovi divljih ruža, drijena i gloga.

Zanijemilo je meketanje jaganjaca – više ne traže vime svoje majke,

i hrzanje konja na pojilu koje se nadvikivalo s lavežom psa čuvara.

Niotkud mukanja rasnih goveda i prodornog bukanja rasplodnih bikova skrivenih 

u jutarnjoj sumaglici koja je do marende omatala rosne pašnjake i bose noge pastira.

  

Niska seoska kućica, njezina boginja oronula od starosti i samoće, 

u kojoj ju je otac prvi uzeo u ruke još neumotanu u pelenu nakon rođenja, 

promatrala ju je plačući sudbinu umornu od sjećanja i čekanja, 

nemoćna da je primi u zagrljaj tradicije i duhovnosti predaka na kamenu

grubo isklesanom od gromade iz krša neopjevanog u legendama.

U napuštenom hambaru dugo je gledala hrđu kako neutaženo objeduje

 nenaoštrenu kosu otetu iz ruku njezinog oca i kudjelju bez vretena 

na kojoj je mlada žena noćima s pređom ispredala suglasje radosti i brige,

nježno poput dječje ljepote oko nje, srca puna majčinstva.

 

Nigdje čudesne kolijevke pitomog krajolika u kojoj se radovala božjoj blagosti i milosti,

širila ruke grleći snjegove, vjetar, sunce i kišu, ljubila bosonoge obronke Kamešnice, 

slušala bezazleni plač i dječju ciku, pila san o vječnoj ljubavi koja je neće zaobići.  

„Ptica sam kojoj je dah života srušio gnijezdo i oduzeo joj sva proljeća.

Moje rodno selo, nekada korablja puna procvalih zlatnih ljiljana (rada, pjesme i smijeha) 

nastanila je tužaljka uvenulih rima i srhovit muk. 

U našem gaju na stablima bijelog graba i jasena gnijezde se krupne nepoznate ptice. 

Šumskim stazama, umjesto poskoka i šarulja, gmižu neke dugačke debele zmije; 

polje su nastanili i slobodno šeću uvozni čipirani vukovi ni nalik gorskom vuku“, 

šaputala je roditeljima, umjesto molitve, na zapuštenom grobu.

U suton, prije grimizne mjesečine, uputila se prema krilu zvijezde daleke

bez suza, straha i kajanja i ponovo postala iščupana biljčica koju je život odnio,

ali bez iluzije – vratit ću se da umrem na svom rodnom pragu.