Nina Vukadin | Ljubav u slojevima impasta

Ljubav je impasto – gusta, nepopustljiva,

nanesena srcem, a ne razumom.

Na koži ostaje tekstura tvoje prisutnosti,

kao tragovi prstiju u još svježem sloju boje.

Ti si podslikavanje moga nemira,

skica uhvaćena u ugljenoj sjeni daha,

gdje linije drhte poput kiše

u Slavinom pejzažu – tiho, ali neumoljivo.

Tvoje oči – dvije točke fokusa,

što hvataju svjetlost i vraćaju je

u nijansama koje još nemaju ime.

Kad me promatraš, kroz mene protiče akvarel:

miris jablana, modrina tišine.

Ali u dodiru – Fridina oluja.

Kao da me slikaš iznutra,

otvorenu, rasklopljenu, sa žilama koje pjevaju.

Ljubav s tobom nije poza,

nego autoportret pod kožom –

kao Dvije Fride pod istim nebom:

jedna drži tvoju ruku, druga svoju ranu.

Tvoje ruke – chiaroscuro mog postojanja,

između svjetla koje me grli

i tame u kojoj se ponovno pronalazim.

U tvojem zagrljaju nosiš Stablo nade:

jednom me rukom držiš,

drugom pokrivaš moju bol,

plaštem boje mesa.

Ponekad me voliš poput Slave –

nijemim potezom, bez riječi,

u svitanju boje trave,

dok voda šapće pigmentu:

„Ostani, ali ne oboji sve.“

U tebi su njezine perunike –

ljubičaste, krhke, šutljive,

kao rečenice koje nikad nismo izgovorili.

Naša ljubav diše među granama,

u tišini što miriše na mokar papir.

Ljubav je slojevita,

poput boja koje se presijecaju

na zaboravljenom platnu.

Ispod svakog novog sloja –

trag prošlih ruku.

Kao Frida na zadnjem sjedalu Autobusa,

sjedim kraj tebe – i ništa nije obično:

ni tijelo, ni prostor, ni pogled.

Ti si moj sudar,

i moje čudo.

Kad me dodirneš,

u prsima mi zazvoni crvena,

u žilama zatreperi kadmijska žuta.

I ti postaješ –

moj završni premaz.