Lucijana Živković | Mogućnost preživljavanja

Kada je nakon radnog vremena umoran stigao kući i ušao u kuhinju, odmah je znao da je i danas ovdje bio Bogdan. Zrinka je poslovala po kuhinji oko pripreme kasnog ručka i ne okrećući se, jer je znala da je on, dobaci mu: „ Operi ruke i za stol, znam da si već pregladnio.“ Njemu pogled padne na stolić u boravku na kojem je stajala dopola ispijena boca konjaka. Znao je da ona ne pije. „ Jel opet bio?“ upita opuštenim glasom kao usput. „Bio je, baš je otišao malo prije nego si ti stigao“, odgovori ona ne okrećući se. On se namršti: „Jesi mu opet dala?“ Otvarajući pećnicu, žena nevoljko potvrdi: „Jesam. A šta sam trebala? Odbiti ga? Znaš da ne može bez toga. Usamljen je, treba neki poticaj.“ Kruno se razljuti: „ I ti misliš da mu pomažeš što mu daješ?“ „Možda i ne, ali mi se čini da se poslije umiri.“

„Čisti placebo!“ muž je polako gubio strpljenje. „Mogu li te zamoliti da mu više ne daješ?“

Ona se okrene držeći u rukama posudu koju je upravo izvadila iz pećnice. „Pokušat ću, ali uvijek to kažem pa mi ga bude žao“, nije odustajala ona. Stol je već bio postavljen i ona odloži hranu, dok je on prao ruke u kupaonici. Trljao ih je ljutito i čvrsto kao da se rješava neke teške zaraze i mrmljao si u bradu njegove uobičajene psovke. Vrativši se u kuhinju, nije mogao prestati s temom: „Majku mu staru, ti si nerazumna ko dijete! Vidiš da te iskorištava. Ne dozvoli mu to više!“

„To je tvoj prijatelj. Ja sam ga upoznala preko tebe. Ti mu reci. Ne znam zašto uvijek dolazi kad tebe nema. Upozori ga, ako ti smeta.“ On pomirljivo sjedne za stol i kad ona donese kruh i čaše počnu ručati. Nekoliko trenutaka tišine dok su se čuli samo zvuci udaranja žlica po tanjurima, a onda je on zaključio raspravu: „Sutra ću razgovarati s njim.“

Ona se sjeti: „Sutra idemo k njemu. Pozvao nas je da oberemo višnje za sok. Ima ih mnogo, a on ih ne treba. Da ne propadnu.“ On prihvati plan jer ionako je sutra neradna subota. Dok je ona raspremala stol, on ponovno u mislima pokuša analizirati situaciju s Bogdanom.

Bio mu je prijatelj od djetinjstva iako nisu stanovali blizu. Išli su u isti razred i Bogdan je bio njegov zaštitnik. Krupna građa i visina već su onda odavale da će biti jak mladić. Iako je po prirodi bio blag i krotak, šaljiv i sućutan, dečki su imali respekt prema njemu. Kasnije je, kako već to biva, svatko otišao svojim putem  u potrazi za boljim životnim prilikama. Viđali su se vikendima i  praznicima i prijateljstvo se nastavilo. Kruno je žalio Bogdana jer je jednom prilikom naišao kad se kod njega raspravljalo na prilično grub način. Naime, gazda kuće bio je djed koji je provodio teror nad ukućanima. Svog sina, Bogdanovog oca, proglasio je nesposobnim i upravljao njihovim životima strogošću i  okrutnošću feudalca. Majka se odavno predala i šutke podnosila taj teror, a Bogdan je bio rastrgan između roditelja i djeda koji ga je volio na onaj stari patrijarhalni način, kao svoga nasljednika. 

Nezdravi obiteljski odnosi reflektirali su se i na način života, atmosferu i okružje u kojem su stanovali. Kuća prizemnica bila je prostrana za sve njih, a veliko dvorište bilo je razdvojeno od polja i vrta spremnikom za sijeno i kukuruz. Sredina tog gospodarskog zdanja bila je uvijek otvorena za prolaz ili za traktor i ostale alatke potrebne za rad. U boljim vremenima tu je obitavao i jedan konj. Ali čitavo dvorište bilo je golo, kao da ga je oblizala golema životinja. Nekoliko voćaka uz ogradu, mala drvarnica i šupa za kuće. Nigdje cvijetka. 

I kuća iako solidno građena, bila je poput onih koje crtaju djeca u osnovnoj školi; krov i četiri zida, a na krovu dva dimnjaka. Bez ukrasa i neožbukana govorila je o vlasniku sama za sebe. .Isto je bilo i u kući. Iz hodnika se ulazilo u sve prostorije: poveću kuhinju gdje se i blagovalo, dvije sobe do ulice i ostava iz koje se išlo na tavan. Zahod je bio poljski, a kupaonice nije bilo. Iako u skromnim uvjetima, Bogdan nije bio zapušten. Znao je reći da ga je djed naučio igrati šah. I zaista bi rijetko  tko u gradu mogao dobiti partiju igrajući s njim. Završio je zidarski zanat i počeo živjeti poput svih drugih. Ali već je onda znao da su stvari u njegovoj obitelji krivo postavljene i to ga je mučilo. Kao lijek i napitak zaborava odabrao je – alkohol.

Zrinka obriše mokre ruke i pristavi kavu. Kruno se umoran svali na trosjed i upali televizor. Besciljno je mijenjao programe samo da nečim umiri ruke. Pogled svrne na ženu koja je upravo vadila šalice za kavu iz ormarića u kuhinji. I kao da je osjetila njegov pogled, Zrinka ne okrećući se reče: „Hajde se opusti. Bit će on dobro. Nije ni prvi ni zadnji tabletoman u gradu. Više se niti ne sjećam kako se navukao na tablete. A ti?“

Kruno se trgne: „Što si pitala?“ Ona ponovi prigovorivši mu što je ne sluša. „Ma ne ide  mi taj Bogdan iz glave“, zabrinuto uzvrati on, „ta njegova potreba. Nije mu bio dovoljan alkohol. A mislim da je sve počelo kada se slupao  autom. Analgin jednom pa opet i kad treba i ne treba. I evo te u gabuli.“ Zrinka stavi na stol kavu i prelije u šalice. „Čudno je to kako jedna mala tabletica može utjecati na čovjekov život.“

„Nije to jedna nego malo više tabletica i malo dulje vremena.“ Kruno se prisjeti. „Brzo se navukao. Već je u fazi da mu je svejedno što pije i čemu služi koja tableta. Glavno da je tableta! Što si mu ovaj puta dala?“

„Nisam ja ljekarna. Rekla sam mu obzirno. Da je makar bezobrazan ili nepristojan pa bih imala izgovor da mu ne dam. Ovako, što ću. Imala sam još par analgina. Neće mu biti ništa. Možda se naspava od njih.“

Muž je pio kavu pogledavajući u ekran gdje je počinjao sportski program. Zrinka upita: „Kako to funkcionira kod njih doma.? Sigurno ima razloga za takvo ponašanje.“

„Valjda. Od kada je djed umro, sve je na njemu. Otac mu nije ni za šta. Otupio kad ga stari proglasio nesposobnim. Mislim da se opustio i zaista postao nesposoban.“

„Misliš iz osvete starom?“ pita žena.  „Ma kakve osvete. Ne zna on za ta suptilna stanja. Dobrodušan je kao i Bogdan. Samo je djed bio tiranin.“ „Zašto onda nisu sretni bez njega?“ upita Zrinka. „Zato što su zaboravili kako se gospodari na imanju. Sve je zapovijedao stari, a oni su samo slušali. Znaš, mislim da sam to negdje pročitao, a baš se može primijeniti ovdje da od dobrog sluge nikad nema dobrog gospodara.“ Zrinka se sjeti: „Znam, to je Krležino.“ Kava je bila popijena i Zrinka pokupi šalice i pođe u kuhinju dok je on zadrijemao pred televizorom. „Ukratko, ljudi  su zaboravili kako biti sretni!“ reče tugaljivo samoj sebi.

Sutradan nakon jutarnje kave i doručka, krenuše k Bogdanu po višnje. Zrinka još nije bila kod njega i bila je znatiželjna nakon Krunine priče. Pitala se što će zateći, a kad je auto skrenuo na prilaz kuće ipak se iznenadila. Zaista, kuća i okućnica bile su poput oglodanog kostura. Nigdje trave, cvijeta ili bilo čega što bi svjedočilo o duhu ljudi koji tu žive. Dvorište, ograde, kuća i sve vidljivo bilo je nekako suho i blijedo kao ispijeno suncem. Prostrano dvorište sivilo se u boji utabane prašine bez ijedne travke ili cvijeta. „ Živi li ovdje žena?“ upita se Zrinka izlazeći iz automobila. Iz dubine dvorišta pojavi se Bogdan i pozdravi ih širokim iskrenim osmijehom. „Jeste došli na višnje?“  upita i obgrli Krunu oko ramena.  „Jesi li sam? Gdje su starci?“ zanimalo je Krunu. Čuvši pitanje Bogdan se uozbilji: „Mama je u bolnici. Neki dan odlutala, tržili smo je cijelo popodne. Doktor kaže demencija. Ostala je na pretragama, ali ne znam hoće li se izvući.“

„Neće umrijeti od demencije. Malo ćete ju pripaziti i bit će u redu“, reče Zrinka. No Bogdan odmahne glavom: „Skupilo se tu svega, nije samo demencija. No nećemo o tome. Brinem za staroga. Jako joj j privržen. Ne znam što ću s njim kad nje ne bude.“

„Hajde nemoj odmah sve gledati crno. Još će se oni oboje nakopati kukuruza“, pokušao se našaliti Kruno dok ga je Zrinka oštro pogledala. Sjeli su u hladovinu na cjepanice koje je Bogdan pripremao za ogrjev. „Stari je u polju. On ima svoju proceduru i teško ga izbaciti iz kolotečine. Samo ga muči mama.“ „Bit će to dobro. Liječnici znaju što rade .“ Supružnici su ga nastojali utješiti. 

Dok se Kruno vratio k automobilu da iz gepeka izvadi kante za branje, Bogdan priđe Zrinki i upita: „Imaš li štogod za mene? Danas sam posebno nervozan zbog staraca. Treba mi nešto, bilo što.“ Zrinki bi žao . Oči su mu bile umorne i vidjelo se da nije niti on u najboljem stanju.

Zato joj je bilo drago da je ponijela  bočicu multi vitamina iz koje mu izvadi i pruži jednu tabletu. „Ali znaš da te to neće smiriti. To je samo vitamin“, ipak mu prizna ne želeći ga varati. No on odmah strpa tabletu u usta i vidno se oraspoloži zahvaljujući joj na pomoći. Zrinka shvati da je i njegovo zdravo rasuđivanje izgleda postalo žrtvom  ovisnosti. Pomisli kako takav mladić, pristojan i šaljiv, marljiv i pametan može tako iracionalno razmišljati.  Za to vrijeme njih su dvojica razgledali stablo višnje i odlučili da počnu brati s tla prema vrhu. Uz stablo je bila posložena hrpa drva s kojih su mogli doseći i najviše grane. Počeli su brati i razgovor je krenuo u smjeru šale. 

Za to vrijeme Zrinka je ušla u kuću. Sve je bilo zapušteno, peć hladna i puna pepela, pod prašnjav, a paučina u svakom uglu. Ušla je u kuhinju. Starinski ormar sa staklima, popularni kredenc izgubio je prvotnu boju prekriven mrljama masti i hrane. Jedna od ladica bila je dopola otvorena i Zrinka ugleda čitavu zbirku  polupraznih kutija od lijekova. Bilo  je tu svega: analgetika, antipiretika, antibiotika, anksiolitika, antidepresiva, vitamina, uglavnom B kompleksa i još toga što nije niti ona znala čemu služi. Većina je kutija bila prazna. Zrinka se zamisli. Otkuda svi ovi lijekovi tu? Očito su bili majčini i očevi, a on ih je koristio jer nije mogao bez njih. Alkohol mu više nije bio dovoljan i upao je u zamku medikamenata. 

Sjeti se kako mu je u početku naivno vjerovala pa mu zaista davala razne tablete za spavanje, protiv bolova i slično, sve dok joj suprug nije objasnio Bogdanovu situaciju. Iziđe iz kuće i uputi se kroz dvorište prema stablu višnje s kojega su obojica, svako u svoj kantu, brali zrele plodove. Komentirali su neku utakmicu, mada Zrinka Bogdana nije doživljavala kao ljubitelja nogometa. 

Iz vrta se pojavio zgrbljeni lik Bogdanova oca s motikom u ruci. Znatiželjno je pogledavao prema njima i sin mu mahne i uputi ga u kuhinju da nešto pojede. „Stari još kopa, ne može se niti odmoriti. Tako se osjeća korisnim.“ Bogdan se nasmiješi i opet prione branju. 

Kada su dvije kante bile pune višanja, utovariše ih  u automobil i krenu kući. Zrinka pozove Bogdana da svakako navrati do njih ovih dana. „Doći će on i bez poziva“, komentirao je Kruno. Na putu kući ona mu ispriča što je vidjela u ladici kuhinje. Nije se začudio. 

„Samo mi ne ide u glavu da se tako psihički opustio, nije mu stalo ni do čega. Osim pića i tableta.“ Zrinka se suprotstavi: „Nije uopće bio pijan. Što govoriš?“

„Ne znaš ti prepoznati pijanog čovjeka. Nije pijan, ali je pio i do večeri će biti pijan. A ako još ima koju tabletu, eto ti zabave.“ Kruno se ljutito obrecnu na Zrinku jer mu je bilo žao što ništa ne može učiniti da izvadi Bogdana iz stanja ovisnosti. Zrinka se sjeti pa upita: „A jel imao on kakvu curu? Možda treba nekoga tko će biti s njim.“ „Svatko treba nekoga“, reče Kruno, „ali on ti je sa ženama preblag i stidljiv. Par puta izađu i dosadi im. Vidio sam.“ Ona slegne ramenima kao da je iscrpila sve mogućnosti kojima bi pomogla prijatelju. Ipak doda: „Kupila sam dvije kutije tableta B kompleksa. Kad dođe, dobit će samo to. Njemu i to odgovara. Bar nema štete od njih.“ Kruno je pogleda sućutno. Bili su nadomak kuće i razgovor je zamro.

Bogdan se odahnuo kad je Krunin auto odmaknuo na cesti.  Požuri u kuhinju. Za stolom je sjedio stari i nožem rezao oveći komad masne slanine. Uzme potom kruh i prepolovi ga. Jednu polovinu spremi u ormar. „Ovo nek bude za sutra“, objasni sinu. „ Sutra ćemo kupiti drugi, samo se ti najedi!“ Starcu zasjaje oči: „A ti nećeš jesti?“  „Ne mogu sada, poslije“, naglasi Bogdan i izađe na dvorište gdje je bio bunar. Kanta je bila puna vode i on sa šalicom koja je visjela na užetu uz bunar zagrabi vodu. Iz džepa izvadi tabletu i brzo je ubaci u usta, zalije vodom i nagne glavu da je brže proguta. Potom sjedne u hladovinu zadubljen u misli. Nije mu bilo lako. Ovih dana nakon što je majka završila u bolnici po prvi put je osjetio koliko mu znači njezino prisustvo. Iako krhka i tiha svojom je pojavom punila sada praznu kuću i njegovo srce. Davala je smisao. Nenavikli na zagrljaje i nježnosti u obitelji, njihovi su odnosi bili kruti i grubi, bez suvišnih emotivnih gesta. Ali danas, razmišljao je Bogdan, ne zna što bi dao da može zagrliti majku. Odluči ju posjetiti. „Tata, hoćeš sa mnom u  bolnicu k mami?“ Starac se trgne iz drijemeža koji ga je uhvatio nakon obroka. Odmahne glavom i nastavi drijemati.

Nije mu se svidjelo što je vidio u bolnici. Majka je loše izgledala, a liječnik je bio zabrinut i najavio da očekuju loše vijesti. Prišao je krevetu i dugo je gledao kao da želi upiti njezinu sliku za vječnost. Nije bila budna i on krene kući. U trgovini kupi bocu jeftinog konjaka i došavši kući zatvori se u sobu te je pio dok ga alkohol nije oborio i uspavao. Ocu nije ništa  rekao. Uronjen u duboki san, bio je bar tako lišen zemaljske boli i samoće.

Majka se nikad nije vratila kući. Ubrzo je umrla, a nakon nekoliko mjeseci i otac je podlegao gripi. Tu zimu nisu nabavili dovoljno drva i kuća je uglavnom bila hladna. Bogdan je radio na zemlji koju su baštinili kao obiteljsko dobro. Kao i druge zemljoradnike i njegov su opstanak diktirali vremenski uvjeti pa prihodi od tog rada nisu uvijek bili sigurni. Kupio je traktor i gotovo sam se brinuo o desetinama hektara usjeva. Stalni posao nije imao. Završenim zanatom zidara je zarađivao, ali nije želio odgovornost samostalnog obrtnika. Iako je požalio, jedno vrijeme zaposlio se u klaonici. Kad se suočio s usmrćivanjem životinja zaključio je da taj posao nije za njega i dao otkaz.  Znao je komentirati taj period kad bi pričao kako je svinje usmrćivao bez problema jer su ga gledale podmuklim svinjskim očicama. Ali krave nije mogao jer su ga njihove velike oči obrubljene trepavicama podsjećale na ljude. Bio je to kraj njegove  mesarske karijere. 

Tih nekoliko teških mjeseci, kada je sahranio roditelje, Zrinka i Kruno su pomagali Bogdanu. Malobrojna rodbina brzo se nakon pokopa razišla, a obećanja o pomoći ostala su  samo verbalne prirode. Zrinka bi mu slala bar jedan kuhani obrok dnevno, a Kruno je uskakao kad je trebalo. Bogdan je pao u depresiju i njih dvoje se bojalo za njega. Sada je pio propisanu terapiju nakon što ga je Kruno teškom mukom odveo liječniku. Pristao je samo zato što mu liječnik može prepisati lijekove koji mu inače nisu bili dostupni. Kad je pregled bio gotov, liječnik zadrži Krunu upozorivši ga na opasnosti dijagnoze koja je često vezana uz suicid. „Treba malo pripaziti na njega. Redovita terapija i društvo, makar dio dana.“ Liječnik je izrazio nadu u oporavak.

Emocionalna pustinja koju je Bogdan osjećao u kući sada je poprimila veličinu Sahare. Prazne sobe i prostori, vrt i ostave, hladnoća bez kraja, peć bez vatre i pepela, prozori kroz koje se ne vidi, uglovi naseobine pauka, sobe u kojima odjekuje tišina, bez ijednog glasa. 

Osjećao je da je za njega prošlo razdoblje kakve- takve životne sreće i da je svaka nada u bolje prilike uzaludna. 

Nedjelja. Zrinka i Kruno lijeno se prevrću u krevetu kad zazvoni  telefon. Kruno odbaulja u boravak odakle je Zrinka čula nejasne zvukove prilično nervoznog razgovora. Radoznala kao babun, kako joj je tepao Kruno, pođe u boravak. Kruno je sjedio u fotelji blijed i završavao razgovor uz obećanje da će doći. „Kamo ideš?“ upita ga. „U bolnicu. Bogdan se pokušao ubiti“, odgovori on potresen i  požuri se odjenuti. Ona je htjela s njim no Kruno je odgovori.  On će vidjeti u kakvom je stanju Bogdan pa će ona ići sutra. Složila se i dok je on već palio automobil, ona u kuhinji priredi kavu i nervozno posegne za cigaretom iako nije pušila. Kad se dogodi tragedija u mislima se analiziraju prizori i uspomene na one koji su stradali. Tako su se i pred Zrinkom nizali događaji tih zadnjih dana i ona osjeti stanovitu krivnju zbog svega. Pitala se jesu li mogli učiniti više za svog prijatelja. Kada je popila kavu, sjedne u iščekivanju Krunina poziva.

Nedjeljni ručak skoro je bio gotov kad je Krunin automobil skrenuo na kolni ulaz pred kućom. Ona požuri da mu otvori vrata, nestrpljivo iščekujući vijesti. Kruno je vidno umoran oprao ruke u kupaonici i svalio se u fotelju zatraživši nešto kratko i žestoko.

„Da nam nije prijatelj, ovome bismo se smijali. Zamisli što je on napravio!“ ljutito  je počeo priču Kruno. „Znam da mu nije lako, ali ovo bi bilo smiješno da nije tragično.“

„Ma je li živ?“ nestrpljivo će Zrinka. „Nemoj mi muljati!“

„Kako ne bi bio živ. Ne možeš se baš samo tako ubiti. Ali to je stvarno čudo!“

„Što je čudo?“ Zrinka je napeto zurila u njega. Kruni pobjegne smiješak i on počne objašnjavati: „Bogdan je vjerojatno pio i ne mogu znati što je bilo u njegovoj glavi, ali se očito htio ubiti. To je jasno. Ali način je bizaran. Prvo je uzeo sjekiru i s tupim krajem lupao se  njome po čelu. Onesvijestio se , ali kad je došao k sebi i otkrio da je još živ, sjetio se tableta. Sve što je imao u kući popio je i uz to je našao neku otrov u spremištu. Sva sreća da ga nije bilo više jer bi uspio. Tada se sjeti da bi ga mogli naći ako ostane na dvorištu. Zato je odlučio skriti se i to skočivši u bunar. Dobro je da nije dubok zbog suše. Kad je skočio, hladna voda ga je osvijestila. Ispovraćao je sadržaj želuca i spasio se od trovanja. Kad je mučnina prestala, izgleda se predomislio i počeo vikati i dozivati susjede. Kad su čuli dozivanje, susjedi su ga jedva pronašli i izvadili iz bunara.“

„Ajme, to je kao u nekom filmu!. Što ti je rekao? Zašto je ludovao?“ nije mogla doći k sebi Zrinka. I sebi je natočila malo žestice pa potakne Krunu da priča dalje.

„Nema dalje. Sad je u bolnici i kaže da se više nikada neće ubijati. Gotovo da ne povjeruješ.“

„To mu je sve od tih tableta koje miješa s pićem“, reče Zrinka. „Znaš na koga me podsjeća ova priča?“ „Što ima još takvih bizarnih pokušaja? Koje budale!“ osuđujućim tonom će Kruno.

„Ne, ali me podsjetio na ruskog mistika Rasputina. Iako se on nije htio ubiti, htjeli su to njegovi neprijatelji pa su ga trovali, ali otrov nije djelovao, pretukli pa ranili nekoliko puta ,a on je ostajao živ. Na kraju su ga bacili u rijeku, a kažu da je još bio živ dok se nije utopio.“ 

„Stvarno? Eto i mi imamo Rasputina. Žilav je on momak. Nje se dao ubiti. Izdržat će. Mislim da će skoro kući.“ I supružnici se prihvate ručka dok su se već počeli i šalili na račun sličnosti Bogdana i Rasputina.

Sutradan su ga posjetili zajedno. U sobi je bio sam i primao infuziju. Kad je opazio Zrinku, obradovao se, ali i zastidio. Ona priđe bolničkoj postelji i uhvati ga za slobodnu ruku. „Pa kako je naš Rasputin?“ upita u šali. On je pogleda s čuđenjem: „Tko?“

„Ma nitko, fantazira!“ umiri ga Kruno pogledavši značajno Zrinku. „Pričat ćemo kad dođeš kući. A kako si nam ti?“

„Malo ošamućeno, ali živ!“