Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Svena Popovića "Mali i Levijatan"

(ilustrirala Klasja Habjan; Zagreb: Mozaik knjiga, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Obitelji 

Moj prijatelj Edo je – naravno, pisac. Ali to nije sve, jer je pisac i njegov sin. Taj sin se zove Sven. Nema mi druge, nego se sprijateljiti i sa Svenom. Najprije se upoznajemo. 

– Jeste li znatiželjni? – pita me on. 

– Silno sam znatiželjna. – kažem – Evo, sad me zanima taj tvoj roman! O čemu je? 

– O jednoj neobičnoj obitelji. – Odgovara moj novi prijatelj. 

Smijemo se. Jer obitelj Ede i Svena Popovića također je neobična. Dakle, na sve strane neke neobične obitelji! 

No radije ću o Malome i njegovima. Mali, tj. dječak, živi s ocem. 

"Otac je sjedio za stolom. Godinama usprkos, kosa mu je i dalje bila gotovo sasvim crna, iako nešto rjeđa nego prije. Bio je sitne građe i blijede puti, što nije bilo ni čudo jer je jeo samo kad je morao, a sunce je vidio samo na putu od zvjezdarnice do mjesta, mjesta gdje je živio, do mjesta gdje je povremeno spavao. Lijevom je rukom naslijepo prčkao po hrpi knjiga, pergamenata i karata, desna mu je nervozno perom grebala po papiru." 

On je znanstvenik, kartograf i astronom. Za to vrijeme, očev brat, dakle dječakov stric, ne putuje teleskopom po nebu. Ima brod pa se može reći da je pomorac ili gusar. Sam za sebe kaže da je peljar, tj. stručnjak koji savjetuje kapetana. Zove se Igla. 

To je "visoki, suncem opaljeni muškarac. Gusta crna kosa i jednako gusta, navoštena brada bile su mu prošarane sijedima. Ako biste mu se dovoljno približili, osjetili biste miris duhana, paprene metvice, cimeta i znoja. Imao je šminku ispod očiju, šminku boje noćnog neba, a na prsima mu se nalazio quipu, njegova omiljena drangulija. Bila je to ogrlica boje zvjezdanih dubina, isprepletena neobičnim bijelim uzorcima. S ogrlice je visilo mnogo raznobojnih konopa različitih duljina, na kojima su se nalazili prstenje, biserje, perle i zrnca. Na desnom boku bio mu je rapir , a na lijevom nekoliko bodeža.

A dječakova majka izgledala je ovako: 

"Nosila je dugu, sivu haljinu na kojoj su se, umjesto veza i uzoraka, nalazili dijelovi mreže s koje su visjele udice, školjke i biseri. Lice joj je bilo blijedo, a duga, plava, gotova bijela kosa bila je algama vezana u rep, a u nju su također bile zataknute školjke i nekoliko grana koje su djelovale kao parošci. Oči su joj, kao i usne, bile sasvim crne, ali su unatoč tome odavale toplinu. Zasvjetlucale su, a lice joj se razvuklo u osmijeh." 

Uz st rica je i mlada djevojka, koja im nije ništa u rodu. Prije toga se skitala, krala i bila je siroče. Stric ju je na neki način udomio, a Malome je postala kao sestra. 

"Djevojka je bila visoka, tanka i vitka, poput strijele. To joj i jest ime. Strijela.

Lijepo joj je lice mjestimice imalo vučje crte, a zamršena i sjajna kosa boje dagnje padala ispod brade, gdje su zveckala okrugla zvonca koja su joj visjela s ušnih resica. Ključne su joj kosti zatezale tamnu kožu prekrivenu nizom tetovaža koje su tvorile zamršenu priču. Dva znatiželjna opsidijana promatrala su grad koji se otvarao ispred nje i mrštila se. O bokove je zataknula nekoliko bodeža različitih duljina." 

Avanture 

Mali je poznavao zvijezde i govorio je više jezika. Učio je svirati harfu i mačevati se. Ali jednoga dana je pobjegao od kuće, iako je ondje imao sve udobnosti. Postao je gusar osobite vrste. 

"Vjetar je urlikao, šibao ga, valovi su ga zapljuskivali. Htjede se okrenuti i dozvati osobu iza sebe kad ga poklopi crnina oceana." 

I tek tada je upoznao strica Iglu. Zatim majku, koja nije živjela s njim i ocem. 

"'Zovu me Švelja i rodila sam te ovdje, na ovom otoku.'

Nastala je tišina, Mali nije osjećao tlo pod nogama. Konačno je progovorio. 'Ne, moja je majka umrla dok sam još bio dijete.' 

' Teško da bih ti pričala priče i teško da bismo zajedno šetali šumom da sam bila mrtva.'

'Šetali šumom? Ne, mislim da si nešto pobrkala.'"

Nekome se nešto pobrkalo, to je sigurno. Uskoro je majka izradila golemo, golemo jedro. I još puno iznenađenja Maloga je čekalo na putu. Jer, kao što kaže stari kapetan: 

„'U neke se stvari trebamo uvjeriti vlastitim očima'". 

Još malo o Malom 

U romanu "Mali i Levijatan", glavni junak je opisan ovako: 

"Momak je bio mlad, tek je počeo nalikovati na muškarca. Duga tamnosmeđa kosa padala mu je gotovo do ramena, a blijedoplave oči iživcirano su žmirkale. Na licu, kao ni gotovo nigdje na tijelu, nije imao ni dlake. Bio je viši od nekih djevojaka, no niži od većine svojih vršnjaka, sitne građe i blijede puti koja je više nalikovala na noćno nebo nego na sunce koje je ovdje uporno sjalo." 

Međutim, Mali je tako izgledao dok je zaista bio Mali, prije avantura koje je doživio. Prije nego što je odrastao. Gledam svoga novoga prijatelja i mladoga pisca Svena Popovića. Gledam, odmjeravam i pitam: 

– Taj Mali u romanu, jesi li to ti? 

– Možda jesam, možda nisam. Ali to je moje djetinjstvo. 

Zaprepaštena sam. 

– Zar si doživio tolike avanture? 

– A zar tebi, nakon što si odrasla, tvoje djetinjstvo ne izgleda kao san? 

– Da, u pravu si. – priznajem – Djetinjstvo i odrastanje zaista su san. I plovidba su i borba protiv čudovišta. Zato mi ova knjiga i jest privlačna.