Pričali su mi o jednoj opakoj ženi, njihovoj mještanki.
Nisam slušala, niti me je zanimalo.
Ali, uvijek postoji ali, nešto mi je ostalo kao sjena koja lagano lebdi nad morem ispod moje kuće, a onda u trenucima kad sam bila sama, sjena kao da se zanjihala.
Pokazala se ta sjena kao nešto opako, nešto što je u stanju, ipak, srušiti nečiju lijepu priču, nešto što je lebdjelo nad mojim škojem, nešto kao neka nova vrijednost koja će mu donijeti, otoku, trenutak blaženstva.
Barem ljudskog, kad već nema nekog drugog.
Sva pretvaranja te žene, kako to biva kod opakih žena, nizala su se mjesecima, igrala na žmurke s mještanima, a onda se primirila.
Primirila se dok se nisu oslobodila mjesta u kući koja joj je zapela za oko. Dok je vlasnik kuće bio okupiran drugim obavezama.
I shvatio je njenu narav.
A onda kada je on procvjetao, izgubila je kompas.
Htjela je ponovno vladati situacijom, htjela je ponovno biti glavna.
Morski valovi na kojima je njena žrtva plovila, šaptali su mu kao oni Pupačićevi, penjali se do njega i upozoravali ga.
Uzalud, opaka žena je pobijedila.
Sada je njihov gradić ponovno na meti čuđenja.
Jer svi znaju zašto i tko je opaka žena.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.