Gordana Burica | Lažne japanke lažnog muškarca

Godinama je Dunja ispred vrata svoje otočke kućice držala velike muške japanke.

Kao alibi, bez obzira da li je muškarac bio iza njenih zatvorenih vrata, ili nije.

Jednog proljeća,  muškarac u zlatnim godinama, kao što je bila i ona, uselio se na dva dana i tri noći kod nje.

Iako je njenu priču „Muškarac“ pročitao, na japanke nije obraćao pažnju.

Ona ih je gurnula pod vanjski stol, zaboravila na njih i kako i zašto su došle u njeno vlasništvo.

Kako nije donio kućne papuče, Dunja se sjetila japanki pa su mu dobro  poslužile.

Smijala se: „Pa vidiš kako se i priče nekada pretvaraju u stvarnost!“

Novi Muškarac jako ju se dojmio. Imali su lijepu priču, razgovore, smijali se. I jeli su posebna jela.

Dunja je nakon četiri godine nabrala priljepke i od njih skuhala rižot. Artičoke nije spremala godinama. I oni su došli na red. Dočekala ga je s paradižotom koji je bio njegova omiljena slastica, i uz punjene palačinke sa tartar sosom. Fritule je napravila drugi dan. Srećom susjedi Zagrepčani su stigli, pa je mogla veliku količinu koju je ispržila podijeliti s njima. Oni su slavili postavljanje rasvjete u svojoj ulici, nakon 20 godina traženja. Na susret Dunja je povela i svog „dečka“.

Obroke su zalijevali finim bijelim vinom. Otkrili su kako oboje vole malo slatkasta bijela vina. I mocarelu s pršutom. 

A sve to u samo dva dana i tri noći.

Dva jutra vodila ga je po Otoku. Pokazala najljepše što je znala. A znala je sve.

Jer, rođena je na škoju. Otišla se školovati i odraditi radni vijek u grad. A sada uživa u ljepoti i divljini svog posjeda „Nakraju nedaleko mora“, iznad morske špiljice gdje se prije sedamdesetak godina praćkala sredozemna medvjedica.

Muškarac je bio fasciniran mjestom gdje ga je pozvala. I njom. Iako je bila nekoliko godina starija od njega u fizčkom i umnom bila je jača. Pisala je knjige, planinarila i sama održavala svoj maslinik uz kuću. Mediteransko bilje i cvijeće širili su miris na njenom posjedu. Veliki ribarski feral svijetlio je u krošnji česmine, dok su nijemi od ljepote pod na gornjoj terasi gledali svjetla grada i biserni niz svjetala. Sve do Omiša. Tamni gornji planinski hrbati Kozjaka, Mosora, Biokova ocrtavali su liniju pod nebeskom kapom. A sve se spajalo u pogled „od milijun dolara“.

Muškarac je bio oduševljen.

Ispod njene prozirne spavaćice, s čipkanim grudnjakom koji nije htjela skinuti, ipak mu je pokazala svoja bedra djevojke, bez trunke celulita, čvrste i glatke a vodile su do njegove začuđujuće žudnje.

Rijetko koga Dunja je vodila u uvalu svog djetinjstva. Njega je povela. Kako je bio tek travanj, a more hladno, Muškarac se prehladio. Temperatura je skočila. Vodila ga je na Hitnu, a sutradan na Hitnu u grad. Ostao je na Zaraznom odjelu, a ona ga je svaki dan posjećivala ploevći s trajektom ili katamaranom.

Činio joj se zahvalan, brižan, iskren. Ali, kako ga je nedovoljno poznavala, nije htjela kćeri reći za njega. On je svojima svima rekao za nju. I gdje ide, i tko o njemu za vrijeme bolesti tako brižno brine.

Peti bolnički dan, bila je doma kad ju je kćerka nazvala. Ispričala joj je kratko o Muškarcu. Kćeri je bilo drago. A njemu je nakon razgovora rekla kako joj je pao kamen sa srca jer više se u razgovorima sa kćerkom ne „treba praviti luda“. Njemu je rekla da cijeni njegovu iskrenost i poštenje. Odgovor u njegovom glasu, kao da je imao tračak opreza i do tada  neprepoznatljivu  rezerviranost. A onda ju je iznenadio  rekavši kako sutra izlazi iz bolnice. Dunja je bila zbunjena. Znala je da liječenje nije završeno.

Sutradan je u „ oazu ljepote i mira“ došao taksijem. Njegov auto ga je čekao. I Dunjine pečene lignje s tunjevinom uz blitvu. Primijetila je da malo više pije vina iako  je još bio pod antibioticima.

Nakon ručka, ostavila je neoprano suđe i uvukla se u krevet. Njegov krevet je bio je sređen. S s navučenom novom perinicom koju joj  je donio na poklon.

U polu snu, Dunji je bilo čudno što i on ne dolazi u sobu.

Ustavši oko pet, ispružila se je na balkonskoj ležaljci, jer njemu je zbog težine bila zabranjena. Sjedio je za stolom.

„Odlazim trajektom za sat vremena,  našu vezu moramo prekinuti“.

Dok je ulazio u auto,  teatralo mu je pružila ruku. Prije toga stavivši sunčane naočale.

„Gospodine M., bilo mi je drago“.

Okrenuvši auto u smjeru odlaska, mahnuo joj je rukom. Njena je bila paralizirana.

Vratila se je pred kuću.

 Ispod vanjskog stola izvadila je japanke i stavila ih ispred ulaznih vrata.