Lucijna Živković | Iznenadni poziv

Ksenija je upravo shvatila da je šest sati jer dok je, poprečnom stazom uz crkvu, žurila u ured gdje je radila kao spremačica, svojim ju je dubokim zvukom opomenulo crkveno zvono. Bilo je nekada prepušteno vještini zvonara, ali danas je samo inačica tog nekadašnjeg zvona. Nije baš hitala prema metli i krpi koje su je svako jutro čekale u spremištu ureda, ali valjalo je zaraditi za život, bar dok ne dobije posao primjeren svom obrazovanju na humanističkim studijima u metropoli. Bila je valjda jedina spremačica s visokom stručnom spremom u županiji, no dok je žvačući pecivo žurila preko zebre prema zgradi s uredima, odluči ne misliti na tu vječnu temu zapošljavanja u struci i koncentrirati se na jutarnje dužnosti. Na drugom katu zgrade otključa svoj dio ureda i počne od prve prostorije otvarati prozore kako bi izašao noćni ustajali zrak i ušao kisik koji je dolazio od stabala iz obližnjeg parka. Nakon toga sve površine treba obrisati jer se nakon sinoćnjeg usisavanja prašina tijekom noći slegla na njih.

Sjeti se kako je sinoć Maca, koja je čistila u hodniku nasuprot njezinom, opet imala šou. Našla ju je kako telefonira u uredu i to, ni manje ni više nego s Njemačkom. A baš jučer Macin joj se šef požalio da nešto nije u redu jer dobivaju enormne telefonske račune i to čak za razgovore s inozemstvom. Mali tipični aparatčik cijenio je fakultetski obrazovanu spremačicu i tako je Ksenija kod njega uživala status slučajno zalutale u ove urede, što je i bila. A osim toga, možda je pomislio da ona nešto i zna o tom telefonu i tko ga uzurpira. Naravno, njoj nije bilo ni na kraj pameti da mu išta kaže, samo je na njegov upit slegla ramenima. „Imam previše posla da pazim tko telefonira“, odgovorila mu je. On joj se povjeri kako će od sada zaključavati aparat.

No Maca je vična svakojakim rješenjima. Kad ju je Ksenija opet zatekla u telefoniranju, s nogama na stolu i cigaretom u ustima, začudi se, jer je mislila da je telefon zaključan. Sve joj je pojasnilo Macino ironično: „Što on misli? Ako drži olovku, a ja metlu, da je pametniji od mene?“ Naravno, mislila je na šefa. Naime, Maca je od kuće donijela svoj telefon, isključila službeni, jer je bio zaključan, uključila svoj i evo nje opet u trošenju državnog novca.

A za kaznu će djelatnike sutra ujutro dočekati prljave šalice i čaše od danas. Jer, kako se opravdava Maca, pijenje kave nije u opisu radnog mjesta pa niti njoj pranje šalica iza njih. Ksenija se nasmije tom Macinom jučerašnjem pametovanju i nastavi s poslom.

Kada je sve bilo gotovo, ona se uputi na prozor ureda s kojeg je vidjela stambeni dio zgrade. Istina, na toj su srani bili samo kuhinjski prozori, ali je kroz onaj na prvom katu vidjela djelić kuhinje u  kojoj je jedna baka svakoga jutra pripremala doručak za ukućane. U stvari, vidjela je samo dio s peći i policom i bakino tijelo od struka naniže. Noge u mekim papučama i pregaču oko struka. To svjetlo u kuhinji kad još nigdje nema nikoga kao jedini izvor radosti, budio joj je neku nejasnu nadu da će biti bolje, da neće zauvijek biti ovdje, kako je rekla, na metli i da će za nju doći spas u obliku nekoga čuda. Baka bi poslovala po kuhinji čas dolazeći čas odlazeći iz Ksenijina vidokruga i ona se uhvati kako čeka da baka priđe prozoru i vidi je. No to se nije dogodilo.

Sada, unatrag tjedan ili više dana, prozor je mračan. Očito je da je stan prazan. Što li se dogodilo? Ipak, ona je svako jutro pogledala ne bi li uz prve zrake sunca opet zasvijetlila i žarulja u kuhinji. Ali nije. Obitelj se odselila, čula je pričanja po uredu.

Poslijepodnevna smjena za nju je značila dosta rada jer bi trebala sve očistiti, iznijeti smeće, provjetriti, oprati šalice i čaše. Ali je uvijek bilo vremena za baciti pogled na „svijetleći“ prozor, kako ga je ona nazvala. Iako je nekoliko dana bio mračan, ona je nekom emotivnom inercijom povirila ima li koga, gori li svjetlo. I tada slučajno, nagnuvši se da istrese krpu od prašine, ugleda na prozoru poznati lik. Ali ne bakin, već bivše susjede koja se udala, dok su joj roditelji još u istoj kući do Ksenije. Dok se pitala kako je to moguće, Blanka, kako se zvala susjeda, ugleda ju i mahne joj. Prala je kuhinjski prozor, njezin svijetleći prozor! Kako se to dogodilo? Umjesto bake, Blanka. Odmahne joj automatski, a Blanka ju pozove neka dođe kad je već tu u blizini. Zaintrigirana situacijom, Ksenija zaključa urede i s ulične strane, kroz prostrani haustor, uđe u stambeno krilo zgrade.

Iako susjede, Ksenija nikada nije bila bliska s Blankom. Znala je i zašto, ali je uvijek imala i drugih mogućnosti za prijateljstvo. Blanka joj nije odgovarala, u stvari, više njezina obitelj. Druženje s Lukićima bilo je u prosjeku obično susjedsko. Da je netko drugi bio susjed, bili bi se družili s njima. Pa kad se udala, Ksenija nije puno žalila. Površnost njihovih veza bila je vidljiva kod pozivanja na razne proslave. Naime, nikada nisu pozivani. Jedini dodirni trenutak dvije obitelji bio bi onaj kad bi Lukićima ponestalo nečega što su mogli na brzinu posuditi od susjeda ili kad je trebalo „pričuvati“ kuću dok su oni na moru. Blankina mama uživala je isključivo u posjetama važnih ljudi s kojima je, istina u svojstvu tipkačice s tečajem, dolazila u dodir njezina kći. U Lukićevoj kući nije bilo mjesta za obične ljude srednjega sloja, iako su i sami pripadali tom sloju. No po onoj staroj uzrečici s kim si, takav si, mislili su da, družeći se s ljudima s više društvene ljestvice i oni pripadaju istoj. A kada bi, istina rijetko, razgovarala sa susjedima, uvijek je naglašavala titule i položaje svojih gostiju. „Znate, njegov je otac također bio odvjetnik. To im je familijarno.“

Iako to nije znala, bila je predmet ismijavanja šireg susjedstva i „običnih“ poznanika. Blanka je bila ipak malo umjerenija, ali pod majčinim utjecajem. Položaj sudske pisarice kao da joj je davao viši društveni rang jer se, kako se hvalila njezina majka, ne druži s raznim luzerima, već finim ljudima. 

Ksenija nije znala kako nastupiti u ovom susretu i prepusti sve neka ide kako ide. Dok je ona stizala, Blanka je već izašla pred vrata stana i veselo ju dočekala.

„Hajde, uđi! Nisam znala da si ti ovdje, toliko blizu nas“, konstatira ona kao da je oduvijek ovdje i uvede gošću u stan.  „Popit ćemo kavu pa idem dalje za poslom. Ima ga dosta, a sutra slavimo useljenje“, reče i ponudi Kseniju da sjedne. Stan je bio ogroman, kružno postavljenih prostorija oko centralnog predsoblja. Naime samo je predsoblje bilo pedesetak kvadrata i iz njega se išlo u ostale prostorije: dvije velike sobe, djevojačku sobu, što je Blanka posebno naglasila, kuhinju sanitarni čvor i ostavu. Sve to pokazala joj je dok su čekale da uzavre voda za kavu. „Znaš, dosta mi je podstanarstva“, objasnila joj je Blanka svoje oduševljenje situacijom. „Konačno u svom!“ rekla je trijumfalno ne objasnivši kojim su čudom došli do tog prostranog stana. A Ksenija nije htjela pitati, rukovodeći se onim da ako ti netko nešto ne želi reći, nemoj ga niti pitati. Vidjelo se da tu ima još dosta posla i ona odluči ubrzati odlazak. Blanka je izgledala prilično zadovoljno i brbljala je neke stvari koje gošća ne bi mogla ponoviti jer se izgubila kopajući po prošlosti, ne bi li se sjetila bar jedne situacije kad ju je Blanka pozvala u goste. Ali nije se mogla sjetiti.

Shvatila je da i danas nije njezina gošća, već osoba na koju Blanka računa da će razglasiti najnovije vijesti o njoj i opisati detalje njezina stana u koji useljava. Dok ju je vodila iz jedne u drugu prostoriju, objašnjavajući joj čemu će koja služiti, Kseniji se učini da joj oduzima vrijeme, čak dio života i bijesna na sebe što je to dozvolila, u naletu nekog tihog prkosa, ona poželi uvrijediti domaćicu pitanjem:“ A što će biti u djevojačkoj sobi? Neka djevojka?“

Blanka se tek malo trgne i ne prepoznavši ironiju u pitanju, pomisli: „ Kako je ova Ksenija glupa“, a odgovori prekrećući očima: „Naravno da ne. Pretvorit ćemo ju u dječju sobu, dovoljno je velika.“ I pokaje se što je uopće pozvala tu Kseniju jer nije kod nje izazvala željeni wow efekt.

Kava su brzo popile, jer se i jednoj i drugoj sada žurilo prekinuti susret. U zraku se osjetila neka napetost i Ksenija požali što je uopće prihvatila Blankin poziv. Ipak, na izlasku Ksenija kurtoazno pohvali sve viđeno, a Blanka, sada sretna što je ipak uspjela ostaviti dojam zbog takvog stana, pozove ju na otvorenje. Ali poziv je bio doista uvredljiv. Je li iz osvete ili nedostatka kulturnih manira, Blanka joj na vratima dobaci: „ Dođi na useljenje, ali ne sutra. Sutra mi dolaze liječnici, suci i ovi malo ugledniji ljudi. Može prekosutra?“

„Vidjet ću!“ odgovori Ksenija i žurno se udalji kroz haustor.