Stariji tip automobila polagano je klizio ravnom i praznom cestom između šume koja se nekoliko kilometara pružala u pravcu njihova puta i nasuprot njemu, ravnice s kultiviranom vegetacijom. Muškarac za volanom, očito supružnik, opsuje kada ugleda lagani dim koji se pojavio ispod lima auta. Iako travanj, vani je sparina otjerala sve živo u hladovinu. On upozori suprugu da gleda gdje bi mogli naći malo vode za prokuhali motor. Njezin prigovor u stilu a šta sam ti rekla da uvijek… on zaustavi bijesnim glasom, ljut na sebe što je nije poslušao, a još više na činjenicu da je bila u pravu. I dok je dim bio sve gušći, ona ugleda osrednju drvenu kolibu uvučenu u šumu s dobrim kolnim prilazom i usmjeri supruga da skrenu na prilično blatan kolni put.
Kuća je bila naseljena jer su po dvorištu čeprkale kokoši i patke se kupale u omanjem bazenu, a iza kuće prema šumi, čuo se lavež više pasa. Sada su očito znatiželjni, ali pitomi, provirivali kroz žicu, očekujući nešto za pojesti. Iz tek slamom pokrivenog skloništa javila se i koza. „Pravi zoološki vrt!“ usklikne žena i izađe van, dok je muškarac već dozivao vlasnika: „Ima li koga, hej!“ Ali osim glasanja životinja, vladao je muk.
„Da uđemo unutra?“ pitala je sada žena sumnjičavo. „Samo da nađem vodu pa idemo“, odgovori joj suprug, povirivši u kolibu. Nemalo se iznenadi kada u maloj izbi ugleda ženu, koja je ležala u krevetu s gipsom punim mrlja, na gotovo čitavoj nozi. „Gospođo, mi bismo trebali malo vode“, progovori muškarac dok je u očima žene na krevetu opazio strah. „Nema ga, otišo, ide po kruh, ja sama, ne mogu na noge,“ Bila je vidno uzbuđena i, primjetno intelektualno ograničena. „Ne bojte se, mi samo trebamo uzeti vodu. Imate li kupaonicu?“ I već mu bi krivo jer u prostoru jedva da je bilo namještaja. „Vani, mi s bunara nosimo“, opet će žena smušeno.
Za to je vrijeme gošća obišla prostor i odlučila da voda ne bude besplatna. Iz auta izvadi nekoliko vrećica i pretrpavši željeni sadržaj u jednu, odnese u kuću. „Evo malo za vodu“, reče sad prišavši krevetu iz kojega se širio vonj mokraće i ustajale posteljine. Ponudi ženi bananu, a ova ju, očito gladna, zgrabi i pojede u trenu. „Moj otišo, ja sama ne mogu ništa“, požali se.
„Ali će doći, je li?“ upita ju gošća, našto ona ustima sad već punim sendviča jedva reče: „Da, čekam ja ,dođe kad kupi kruh.“ Za to je vrijeme suprug na dvorištu opazio bunar te starom, hrđavom kantom što je visjela nad otvorom, zagrabi vodu. Površina zasvjetluca na suncu kristalnim sjajem i on, onako iz kante, nagne ju i ispije sa slašću nekoliko gutljaja vode. Potom otkvači kantu i nalije vodu u hladnjak da ga ohladi.
Vidjevši gladne pse, uzme iz vrećice svoj sendvič i dade im, a oni se otimahu zamaknuvši iza kuće. „Gospođo, idemo mi“, obrati se vlasnici koju je supruga suosjećajno gledala kako halapljivo jede. Potom, prije no što su napustili kuću, suprug izdvoji nekoliko novčanica i ostavi na stolu „Za vodu!“ tobože se pravdao. Njezino lice zadovoljno prosja i taj je tren bio za pamćenje. „Lijepo nam je tu!“ dok su izlazili još ih je uvjeravala.
Izašavši van i upalivši automobil, suprug samo reče: „Kako ljudi žive!“ Suputnica je imala potrebu da ih brani: „A možda im se to sviđa. Nema režija, priroda i životinje i mir.“ Možda je u pravu, pomisli on, ali on ne bi mogao tako.
Automobil je kašljucao, a onda, već pred selom, vozio je kao prije. Nekoliko kuća, gostionica i dućan bile su tu jedine građevine. Supružnici izađu van i pozdrave. Ispred gostionice na klupi sjedila su dva čovjeka i po razgovoru vozač zaključi da je jedan iz kolibe u šumi. „Donio sam za pse malo hrane kad si ih već uzeo“, reče mlađi. Po govoru tijela vidjelo se da se dugo znaju. „Dobro, no bijelu sam pro-pro-do, došo čovjek.“ „Neka si, samo da joj bude dobar“, odgovori i zovne pivo koje ubrzo stigne. Najizraženije na starijem čovjeku bilo je njegovo mucanje jer nije mogao artikulirati sve glasove. Pojava je djelovala začuđujuće mladoliko, ali u očima se moglo primijetiti da i on funkcionira samo na osnovnoj razini. Vozač pomisli da mu se obrati, ali odusta.
„Znaš, zavidim ti što živiš u prirodi i boli te briga za sve“, sad se mlađi opet javi. „Drago moj, šta bih ja dao da mogu tako!“ gotovo zavidno završi svoju kratku pritužbu. A Drago se nasmije nekako ponosno, zadovoljan što i on ima nešto što drugi žele.
„Dodi sad smenom da vidit kako je crna na-na-narasla. Takora nema ni za ljek otkad je kod mene. Dobro lovi .Kad imam dam joj debretinke, a Tefa te ljuti“, pohvali se Drago.
„Pa kako je Štefica? Čuo sam da ima gips.“ Mlađi muškarac upita prijateljski, ne pokazujući da ga govor ometa u razumijevanju. „Tkotila je na krivu nogu“, odvrati kroz smijeh Drago te reče da se žuri natrag jer će Štefa biti gladna.
I dok je napola razumljiv razgovor tekao, putnici, kupivši nove sendviče, nastave dalje.
Suprug je jedno vrijeme šutio, a onda reče: „Vidiš kako ovi žive. Bez ičega. A ja stalno u stresu!“ Ona samo odmahne rukom konstatirajući da je sam za to kriv. „I još sam ja kriv?“ on će razdražljivo. „Onaj nesposobni Virag otišo u komercijalu, a ja nek’ se natežem tu gdje jesam:“ Ljutito ju je pogledao pušući si u bradu.
Ona odusta od razgovora i pokuša malo spavati. On je i dalje mrmljao nešto u bradu, očito nezadovoljan razvojem događaja na poslu.
***
Nekoliko je tjedana prošlo, a par supružnika opet se našao na istom putu. Kći u nedalekom gradu slavila je rođendan. Uz poklon, žena je napunila nekoliko većih vrećica svojom starijom robom. „Kog vraga to vučemo? Nećeš se valjda u jednom danu presvlačiti?“ namrgođeno je promatrao njezinu aktivnost. „Ne, usput ću onoj ženi u šumi odnijeti to što više ne nosim.“, ona će odrješito. „I što te briga za moje stvari!“ zaključi i on zašuti.
Već je bio svibanj i krenuše ranije zbog vrućine. „Danas ću nositi vodu, mada ćemo skrenuti u kolibu“, konstatira on. Ispod oka ju je pogledavao kao da očekuje odgovor, ali je ona šutjela.
Našavši se nakon podulje vožnje u šumi, ona je s nestrpljenjem pratila put. „Sigurno je već skinula gips.“ On ugleda prosjek u šumi i uskoro skrene na prilazni put. Ali odmah je uočio da nešto nije u redu: dvorište je bilo prazno, ulazna vrata širom otvorena , dimnjak bez dima, pustoš. „Pa gdje su?“ sad već i žena krene prema kolibi. Unutra je bilo svega: razbacanih patika, cipela, posuđa, krevet bez madraca, na podu izmet neke životinje, peć hladna.
„Majke ti, što se tu zbilo?“ reče suprug. „Idemo do dućana, valjda oni znaju“, snađe se supruga i oni uđu u automobil i krenu put sela.
Pred trgovinom uglavnom muško društvo razglabalo je o politici. Važniji razlog za rani dolazak u trgovinu je svakako bio „tekuće“ prirode, malo žestice da smire drhtave ruke. „Idem ja unutra pitati trgovkinju“; reče supruga dok je on ostao u autu jer mu se nije niti slušalo, niti raspravljalo na temu politike.
Kad je ušla u maleni prostor s najnužnijim artiklima, obrati se trgovkinji koja ju prepozna. „Molim dva sendviča.“ I vidjevši osmijeh na licu žene ona upita: „Što se dogodilo stanovnicima kolibe. Bili smo tamo, ali nema nikoga?“
Trgovkinja kao da je samo to čekala da počne s pričom: „Znate, Drago bi svaki dan nosio kruh odavde. Imao je bicikl. Nedavno, baš je bilo magle, a on nije imao prsluk, znači, pokupio ga kamion. Mrtav na mjestu!“ objašnjavajuće izrecitira, očito ne prvi put, trgovkinja.
„A što je bilo sa Šteficom?“ nastavi putnica. „A šta bi bilo. Pokupila ju socijalna služba. Nije ona bila baš sva svoja. A čujte, ionako su bili na socijali.“ „A gdje su životinje?“ sad će s interesom u glasu žena.
Trgovkinji odjednom bi neugodno i kao da je željela izbjeći odgovor. Pravila je sendviče dok žena ne potakne razgovor: „Pa gdje su?“ Uz vidnu neugodu trgovkinja s punim rukama salame i sira odgovori: „A gospođo, gdje bi bile. Ljudi ih uzeli da ne krepaju od gladi. Bolje nego da …“ Ona je i dalje brbljala svoje izgovore, a žena je ostavila novac za sendviče na pultu i brzo izašla van na zrak.
Ušla je u automobil dok ju je suprug upitno gledao. „Onda?“ nije trebalo više riječi. Ona se lecnu iz razmišljanja i odgovori šturo: „ Njega pogazili na cesti, a nju pokupila socijala. Životinje promijenile vlasnika.“ On doda: „I ne samo životinje! Bože, tko to i od sirotinje krade?“
„A činili su se sretni, mada nisu imali ništa vrijednog“, opet će on. „I bili su sretni! Nisu se bavili pitanjem hoće li napredovati. Njima je bio dovoljan njihov način života.“ Namjerno je spomenula napredovanje, što njemu nije promaklo pa je ljutito dao gas znajući da ona ne voli brzu vožnju.
A njoj se pred očima stvori slika kolibe i bunara na čijem zidiću je stara i hrđava kanta, dopola puna bistre i čiste vode, pozivala namjernike na okrepu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.