Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 25. siječnja 2025.

Slava Rosandić | Prazne oči


1.

Bez prozora


Zita se naglo lecnu, probudi preneražena; trgnu se oda sna užasnuta i omamljena kao iz suviše realne noćne more; potom nesvjesno stade opipavati utrnule i obamrle ekstremitete koji se bjehu tegotno opustili i nemoćno prepustili nesnosnoj boli.

Čula je kako ispušta piskutav i nekontroliran zvuk stenjanja; prožet bolećivim osjetom skršena trupa. Zglobovi ruku i nogu bjehu joj bordomodra natečena nakupina krvi, modrica, žuljeva, dubokih bolnih brazda… Uočivši mesnato-žilne premrežene rane na zapešćima i uokolo nožnih zglobova – oblije ju hladan znoj i navre mučnina uz intenzivan poriv na povraćanje. 

„Što mi se dogodilo? Zaboga!, gdje sam?“ otegnuto zaječi.

Fokusira se na razabiranje okoliša: kroz vaporast zrak zapazi ležaj na kojem je domaloprije u položaju fetusa hvatala dah i budila zbunjenu svijest; te crvenu ruiniranu metalnu kantu dopola ispunjenu vodom…

Prvi joj opažaj oštro zaživio zacrnivši joj svjesnu perspektivu: u betonskome je podrumu, bez prozora, bez svjetlarnika; s tek mutnim izvorom svjetla u zakutku neravna brida ugrubo ožbukane plohe.


2.

Košmar

Jesam li oteta? Talac? Žrtva manijaka? Svjedokinja? Zabunom ubačena u otmičarev kombi?

Pa ona nikada, ali nikada naivno i svojevoljno ne bi sjela u sumnjivi automobil; kako li je uopće dospjela u ovu smradnu jazbinu?

Odgledala je stotine trilera baziranih na stvarnim događajima; upila tisuće reality showova o preživljavanju - sve sa svrhom izbavljenja iz nezavidnih situacija - stoga u hipu odluči: štogod da se dogodi - neće se prepustiti na milost i nemilost otmičaru već će iznaći način da ga onesposobi prije negoli on nju ozlijedi.

Mamurna i dezorijentirana pokuša krajičkom zbrkane svijesti dokučiti što je prethodilo ovoj jezivoj situaciji.

Zadnje čega se prisjeti bješe okus gorka napitka koji joj uz poriv na povraćanje nasilu klizi niz grlo … u zapuštenu baru uz prašnjavu makadamsku cestu … ah! da - na putu prema rođakinji u goranskoj zabiti.


3.

Šok

„Vrata? Gdje su vrata, zaboga? Kako ću izaći iz ove jame bez svježeg zraka, iz rupčage lišene danjega svjetla, lišena hrane, svježe vode, pomoći dobronamjernih ljudi…?“

Uto se u njezinu domaloprije optimističnu umu ugnijezdi sumnja u mogućnost bijega i rastoči joj samopouzdanje kao podmukli crv olovnog beznađa.

Užasnutim pogledom projuri desetak puta po zidovima i stropu ne nalazeći ni natruha nalik bravi, kvaki, dovratku… raspuklini, prokopu, niši, procjepu, udubini…

„Kvragu!“ zaurla svom silinom. 

„Dođi po mene, kukavico, ne bojim te se. Pokaži svoju predatorsku njušku, bolesni stvore!“, zavapi očajničkim krikom nastojeći isprovocirati otmičara ne bi li provirio u brlog - a da joj pritom nesvjesno otkrije famozni ulaz koji ona ne vidje golim okom.

„Ne, neću mu pružiti zadovoljstvo da me vidi prožetu jezom, stravom, strahom, panikom…“ prošapnu.

Pomisli kako se otmičar (kao i svi slični psihopati) raduje batrganjima i nemoći žrtava pa mu neće priuštiti sadističku satisfakciju moleći ga i preklinjući da je netaknutu pusti na slobodu. Odluči - sama će „srediti“ ovaj neljudski šljam!


4.

Teror

Satima vladaše tajac, posvemašnji tajac. Nikoga ne ču. Čak ni korake, šušanj, pulsiranje života, vibriranje disanja, nagonski osjet ičije prisutnosti.

Sklupča se u manje bolan položaj i ustali disanje; pravilni intervali duboka disanja učine da zapadne u stanje hipnotizirajuće omame: uto napne sva čula, napose sluh - i ubrzo začuje dijapazon šumskoga zvukovlja - od zloslutna kriještanja vrana do vesela kuckanja djetlića; to raspoznatljivo glasanje ptica dovede je do ohrabrujuća zaključka - dakle: „u šumi sam; predvečerje je, vlažan je zrak pobudio ptice na pjev; šume jesu smutljiva podneblja ali donekle i ulijevaju nadu jer se u njima mogu prikriti, sakriti, nestati iz čelična stiska opake zamke… šume jesu opsjene, klopke - ali i izazov, kušnja i sloboda… „oh, sloboda!“ zausti, „no valja je se dočepati!“.

Raspozna prigušen pisak, uskomešan lepet, grleni hropac pernata ptičjeg plijena…

„Ah! blago toj ptičici, proživjela je agoniju, više ju ne boli; utihnula je ljupka sićušna žrtva, gotovo je… mrtva je…“ zadrhta Zitin glas, strese se, zaprepasti nenadanim crnilom koje ju bješe preplavilo, obuzelo nadu, sludilo tmastom iskrom apatije, malodušja… „možda i nisam tako hrabra kao što sam mislila“, progunđa ojađeno ne bi li sa sobom povela dijalog uobrazivši da je uz nju imaginarni sugovornik, barem tješitelj, možda čak žuđeni spasitelj…. 

Ponovno zaspi omamljena ostacima „onoga nečega“ u krvotoku, uronjena u grčevitu samokontrolu boli i usporena disanja, otvorena naviranju opuštajućih slika s ovogodišnjeg ljetovanja, ogrnuta svojom fizičkom krhkošću ali i umnom odlučnošću da spokojno i hrabro dočeka NJEGA ili njih… 

Njezin obrambeni mehanizam mada krajnje napet reagirao je najneočekivanije: zapala je u tanašan san, prožet grozničavom morom. Taj površan san sličio je očajničku batrganju leptira uhvaćena u sluzavu paukovu mrežu. Sanjala je da se na nju neprestance ruše bezbrojne ledene kocke naslagane u nedogledne nizove uvis… kolikogod bi se kocaka stropoštalo, strušilo, urušilo na nju - niz se ne bi smanjivao već sveudilj rastao poput fluidna svemirska grada sazdana od bilijuna prozirnih kockozgrada.

Iz mamurna meteža sumornih sanja, iz snovita kovitlaca mračila prene je nagli zapuh svježega zraka nalik silovitu propuhu. Pridigne oteščalo iznureno tijelo te jedva razabra blijedoputu spodobu u čučećem položaju s licem nametljivo uperenim tik u njezino lice - zaprepasti je nagao ali i istovremeno nećkajuć poriv da se utren odmakne ali i netremice zagleda u prazne vodene vapnene oči koje su fiksirale njene razgoračene zjenice.

„Zvala si me?“, prozbori šaptom. „Pa evo me, lutkice, konačno se možemo pošteno zabaviti!“

„O čemu lupetaš, monstrume?“, obrecnu se Zita na nj grlenim glasom nalik grobljanskoj potmulosti - glasom iskopanim, iščupanim iz samih joj iznutrica gdje zakopane stoluju emocije gađenja, panike, jeze, očaja, mržnje, zebnje…

„Pa, donio sam ti sendvič i vodu da mi budeš orna za 'igrice', he, he“ - cerio se Praznooki; „vidiš, mene čak zabavlja tvoja prividna snaga i hrabrost; sve su druge cmulile i preklinjale - to mi je silno dosadilo, znaš - s tobom će biti živahnije, nećeš kao prethodnice ležati kao beskrvno truplo s očajničkim pogledom zalijepljenim za moju savjest i milost“.

Zita prečuje njegove predvidive ispraznosti; krajičkom oka žustro potraži ulaz u pakleno gnijezdo… „odakle li je ispuzao, gdje li su prokleta vrata?“, vrzmalo joj se uskomešanim mislima…

5.

Taktika

„Donesi mi zavoje za rane, očito si me sputanu dovde ozlijedio metalnim ili plastičnim lisicama, ranio mi zglobove i gležnjeve; zar ne vidiš da krvare, peku me, jako krvare; užasavam se krvi!“ zavapi razdraženim naređivačkim tonom pritom pomno prateći kojim će izlazom strvinar iskliznuti iz rupčage.

„Ok, hajde, učinit ću ti to jer vidim da gospođica ne voli krv za razliku od mene“, naceri se Praznooki opijen svojom fiktivnom „dobrotom“.

Zamijeti njegov nespretno prikriveni doticaj ispupčenja uza samu sijalicu i shvati da se time otvaraju klizna vrata „utopljena“ u jeftinu imitaciju tapete-žbuke.

Izađe i vrata se automatski zatvore za njim te sliju u bezličnu zidnu plohu.

6. 

Osveta

Čim je začula topot teških koraka koji muklo odzvanjahu po stubištu, Zita poskoči kao oparena, namota paničnom hitrinom na dlan majicu, divlje poskoči uvis i svom silinom razbije sijalicu te ostane u potpunome mraku.

Oprezno opipa objema rukama po podu i nabasa na poveliki komad stakla.

„Aha, sad si moj“ pomisli, „možda imaš snagu ali ne i mozak“ promrmlja.

Skutri se na ležaju u prvobitan položaj i dubokim udasima primiri tijelo, primiri um.

Kad je Praznooki ušao u prostoriju ostade zatečen mrakom.

„Hej, lutko, što se dogodilo sa svjetlom?“ upita.

„Ne znam“, reče ona bezazleno, „samo se odjednom ugasilo - no, neka ti to ne smeta, dođi do mene, samo polako, ravnajući se po mome glasu; ionako će nam biti ljepše u mraku; znaš i sam da su najslađe igrice u mraku“ prošapta aluzivno sugestivnim glasićem. 

S gađenjem osjeti njegov ustajali zadah prožet alkoholnim parama te oćuti ljepljiva usta na svojim usnama; energično ga obgrli zboreći lascivno: „Ma, prava si frajerčina, totalno kul lik, nenadjebivi mačo; kakav definirani torzo imaš, ah! gdje si mi se skrivao dosad?“

On potpunoma zalegne uza nj, ošamućen iznenadnom navalom djevojačke nježnosti, zažmiri te se prepusti…

Ona mahnitim zamahom zareže staklom njegovu vratnu arteriju; osjeti navalu tople krvi po ruci; hladnokrvno ponovi potez dva-tri puta, divljački poskoči do izbočine na zidu, pritisne je i preneražena vlastitim zvjerstvom - izjuri van.

Na vrhu stepeništa začuje grgoljavo krčanje, potom sve tiše šištanje; naposljetku tek jedva čujno krkljanje i konačno gušeće hroptanje.


7.

Za sve njih

Oslobađajućim krikom otpusti strah i bjesomučno pojuri u noć. „Šumo, prijateljice“ - prozbori tepajući drveću, tepajući noći, tepajući slobodi…

„Eto, dobio si poljubac smrti, zlikovče!; nikada više nećeš okrznuti nijednu nedužnu djevojku“… 


1 komentar :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.