Vlatko je na prilazu kuće kao i uvijek, došavši s posla ostavio automobil i krenuo u kuću s dvorišne strane. Začudi ga što su mala vrata prema dvorištu poluzatvorena. Ušavši u oveći prostor iza kuće, prekriven uglavnom travnjakom, ponovo se naljuti na brata koji mu je u krajnjem uglu dvorišta, pored vrtnih vrata, držao olupine karamboliranih automobila koje je znao skrpati i prodati kad bi imao vremena za to. Tu se ulazilo u vrt koji je imao svoj bunar i poljski WC još od vremena kada su ovdje stanovali njihovi, sad već umrli, roditelji. Najuočljiviji u toj hrpi lima bio je stari džip, sličan vojnome, koji su oni zvali kampanjola.
Vlatko oprezno pođe do džipa jer mu se učinilo da se unutra nešto kreće. Možda su susjedova djeca koja se znaju igrati vozača, ali samo kad njega nema kod kuće. Tako je mislio prilazeći vozilu i naglo otvori vrata. I gle, na zadnjem sjedalu sjedio je čovjek, otprilike na početku treće dobi, između hrpe punih plastičnih vrećica što ga podsjeti na beskućnike iz američkih filmova. Bio je odjeven u čistu no pohabanu odjeću koja je bila dobar odraz njegova društvenog statusa. Na licu su mu se miješali osjećaji iščekivanja i straha, a oči su upitno gledale u Vlatka.
„Tko ste sad Vi i zašto ste u mom dvorištu?“ strogo će vlasnik. Uljez počeka kao da smišlja izgovor pa napokon odgovori: „Vidio sam prazno vozilo. Nemam kamo, nužda me natjerala. Samo da nisam na kiši. Molim Vas, samo dok se ne snađem.“
„I baš k meni!“ već se ljutio Vlatko, „koga ste pitali? Ne može to tako!“
Dok je dijalog još trajao i gotovo prerastao u jednostranu svađu, iz kuće izađe mlađa žena.
„S kim se svađaš?“ upita supruga. „Ma vidi koga sam našao u kampanjoli. Slijepog putnika!“
Žena se približi i ugleda čovjeka u vozilu koji je sad već počeo skupljati stvari u namjeri da ode. Nešto na njemu, njegova pojava i stav, pokreti i ono malo stvari koje je sada skupljao i koje su, čini se, bile čitav njegov život, natjera ju na neobjašnjivu gestu: „Pitao je gospodin mene, ja sam mu dozvolila da bude tu dok nešto ne nađe.“ Žena se gotovo pravdala suprugu koji sada s još više sumnje promotri gosta u vozilu. „Jel’ to istina da ste pitali? Ne volim da mi se nepoznati smucaju oko kuće!“ Čovjek pogleda njega pa ženu i shvativši da je ovo izgleda prijelomni trenutak za odluku potvrdi: „Je, gospođa je bila dobra da me primi u dvorište. Naći ću već nešto, ali da ne budem baš na kiši i vjetru. Neću smetati.“ I on pogleda na automobil koji je bio prilično uščuvan i osim motora i kotača te svjetala ništa mu nije nedostajalo.
„Dobro onda. Ali moramo dogovoriti pravila. Nema šetkanja u kuću ili posjeta nekih pajdaša. Bunar je tu u vrtu kao i WC; možete uzeti i voće i povrće ako želite. Samo bez alkohola. Inače odmah selite! Nećete moći biti zimi tu, smrznut ćete se.“
„Znam, naći ću ja nešto do zime, ne brinite za mene. Inače, zovem se Iva. Hvala što me primate. Bit će sve kako kažete“, odahnuo je stari.
„Ako ne bude, selite. Sad se smjestite i vidimo se.“
Par napusti dvorište dok je Iva svoje stvari trpao natrag na zadnje sjedište džipa. Vlatko se uputi u kupaonicu oprati ruke, što Saru podsjeti na gestu skidanja odgovornosti. Kad se vratio ukori Saru: „Neću pitati jesi li lagala, ali opasno je pustiti u kuću nepoznatu osobu. I još, čini se, beskućnika. Tko zna što ga je gurnulo u ovu situaciju?“
„Baš zato. Sigurno nikakvo dobro. Ne budi takav, uvijek mu možeš reći da ode“, počne mu ona parirati.
„Idemo večerati. Što ima danas?“ upita on dižući poklopac s posude na peći. „Tijesto s umakom koji voliš“, odgovori i postavi na stol tanjure i pribor te začini salatu. Hranu donese za stol i oni počnu jesti s užitkom.
„Majstorski si to pripremila“, pohvali je on. „Ili si jako gladan“, ona se našali. „Hoćemo malo vina?“ On se digne i iz frižidera izvadi butelju. Ona doda čaše i uskoro su zadovoljno pijuckali. No njoj odjednom padne na pamet: „Mogu li odnijeti Ivi što je ostalo? I tako ću baciti? Tko zna je li danas jeo?“
Nije čekala odgovor, već se digne i iz kuhinjskog elementa izvadi duboki tanjur, nagrabi ostatke tjestenine i obilno zalije umakom. On, malo nezadovoljan što nije čekala njegovu privolu, promrmlja: „Znao sam da će tako biti. Nismo mi njemu ništa dužni. Zašto se opterećuješ?“ Ona izvadi plastični pribor za jelo iz ladice i s punim rukama krene u dvorište. Za to vrijeme on je munđao nešto u bradu, a onda natoči još vina, dohvati daljinski upravljač i upali televizor zavalivši se u fotelju.
Sara se u dvorištu približi vozilu i ne želeći ometati Ivu proviri u unutrašnjost. On se raskomotio: deke je raširio na sjedište gdje namjerava spavati, ostatak odjeće i obuće iza sjedišta dok su u kutiji na prednjem sjedalu bile namirnice, pribor za jelo i vrećica jabuka. Ne želeći ispasti radoznala, ona pokuca lagano i gotovo mu gurne tanjur s tijestom u ruke. Dok se on snašao da zahvali, nje više nije bilo.
S Ivom nije bilo problema. Nastojao se držati dogovora i što manje biti domaćinima na putu. Kada bi vidio da dolaze gosti, diskretno bi se udaljio u grad, vrativši se tek pred noć. S vremenom bi mu Vlatko dozvolio da pokosi travu ili obreže grmove ili voćke jer se pohvalio da je nekada to radio u velikom poljoprivrednom kolektivu. „Danas nitko ne treba moje znanje“, žalio se Sari pomažući joj u vrtu. Ona bi ga tješila da nije tako, ali njegov je slučaj to potvrđivao.
„Imali smo namjeru posaditi još voćki. Ima prostora, no ne dođe na red.“ Iva kimnu: „Dobro je imati svakovrsno voće kad već imate mjesta. A koje Vi volite?“ upita ju. „Najviše volim trešnje i to one rane, krupne!“ On se nasmiješi, a smiješak je još dugo ostao na njegovu licu.
Ponekad bi iz trgovine donio riže ili tijesta kako bi se odužio, koliko može, za obroke koji su sad već postali svakodnevni. Sara nije htjela uzeti ništa od toga. Sve se odvijalo nekako prirodno i već su se navikli na Ivino društvo. No znali su, kao i on, da će to potrajati samo do zime, kada vozilo Ivi više neće biti dovoljan zaklon.
Ljeto je bilo prilično vruće i par počne razmišljati o moru. „Kako ćemo to izvesti s Ivom?“ pitao se Vlatko. „Nećemo ga sada istjerati!“ ona će uznemireno. „Imam ja u njega povjerenja, no ipak, ne znam“, dvojio je Vlatko.
„Ići ćemo! U stvari, dobro je da je netko tu ako se nešto dogodi. Čuvat će kuću!“ sad se Sara dosjeti rješenja. Tako odlučiše da ipak idu, ali prije toga i porazgovaraju s Ivom. On je bio gotovo sretan što može biti bar malo koristan i dobivši upute o svemu zaključi da su ovo za njega jako dobri dani. Osjećao je neizmjernu zahvalnost ovim mladim ljudima koji ga nisu niti poznavali, a pustili su ga praktički u svoj život.
Kada su otišli, njegov je dan bio ispunjen brigom za travnjak, vrt, živicu, staze iz kojih je bujala trava. O svemu je vodio brigu kao o svome, domaćinski i s elanom. Jednom dnevno išao bi u socijalnu kuhinju i pojeo topli obrok. Nije mu više niti trebalo. Iskoristio je tople dane da počisti svoje boravište i opere deke. Sjetio se pokojne supruge koja je isto tako ljeti pripremala deke za zimu. Sjedeći uz ručak u hladovini, vrati mu se u sjećanje njihov život, lijepi dani zajedništva i radosti. Ali kad je supruga naglo umrla, on je ostao izgubljen. Ona je vodila kuću s preciznošću ekonoma, a sada je ostao sam ne znajući što i kako treba živjeti bez nje. Novac koji su uštedjeli potrošen je za potrebe pogreba, a kuću je naslijedio s kćerkom s kojom nije mogao ostvariti dobar odnos. Nasilni zet, alkoholičar, ponašao se kao gazda i Iva je odlučio otići. Nadao se da će uz malo novca kojim je raspolagao pronaći neku skromnu sobicu za sebe. No nije to išlo tako brzo niti lako. I sada, evo ga tu gdje mu je ljepše u ovom vozilu, nego s vlastitim djetetom. Tražeći rješenja za svoj problem nije uopće dvojio da je postupio ispravno. Brinuo se samo hoće li do zime naći nešto topliji smještaj.
Domaćini su se vratili nakon desetak dana i oduševili se vidjevši kako je Iva održavao okućnicu. „Hvala Vam, Iva! Prekrasno je i gotovo bolje nego kad smo mi to radili!“ veselim glasom pohvali ga Sara. „Bogme, gospon Iva, svaka čast. Mogli biste biti profesionalni vrtlar!“ Vlatko nije zaostajao s pohvalama za svojom suprugom.
Iva skromno kimnu glavom uz jedno: „Hvala!“ Bio je sretan.
I dok je rana jesen šarala bojama okoliš, Iva je bio sve zabrinutiji. Domaćini su se već vratili na svoja radna mjesta i sve se činilo uobičajenim. Noć se spuštala sve brže, zima je bila sve bliže, a Ivine brige sve veće. Znao je izbivati po čitav dan, a Sara je mislila da vjerojatno traži nešto trajniji smještaj za zimu. Nije htjela ometati njegov, ionako gotovo javni, boravak u njihovu dvorištu. Jer u početku su se i susjedi čudili toj Vlatkovoj popustljivoj odluci, no sada je to bilo prevladano, iako je u susjedskim kuloarima Iva bio vječna tema rasprave.
Zaredalo je tako nekoliko dana, a Ive nije bilo u dvorištu po cijele dane. Uvečer bi mu Sara ponekad donosila večeru i kratko bi popričali, jer uglavnom se uvečer vraćao.
Vikendom ujutro duže bi spavali. Kako je bilo još jesenske topline, za vikend odlučiše popiti kavu na terasi. „Znaš da ovu kasnu toplinu ljudi zovu bablje ljeto?“ upita ona. On samo kimnu prelazeći pogledom po okolini. „Znaš, ovdje je baš prekrasno! Iva je sredio ove naše biljke. Iako pada lišće, vidi se da su napredovale i voćke i živica.“ Ona zastane u serviranju kave pa se sjeti: „Hajde pozovi i njega na kavu. Zaslužio je. U stvari, ne znam je li ju pije.“ Vlatko se digne i krene po Ivu. Gledala je kako kuca na staklo vozila pa proviruje unutra kada se Iva nije odazvao.
„Sara, pa tu nema nikoga!“ povikne i otvori vrata. „Možda je i danas otišao u grad u potragu za smještajem“, odgovori ona i spusti šalicu na stol požurivši k Vlatku. „Ali nema ni stvari, sve je nestalo!“ čudio se Vlatko te nagnuvši se u unutrašnjost primijeti na prednjem sjedalu zgužvani papir neke ambalaže. Uzme ga i rastvori. „Piše nešto“, obrati se supruzi. Ona uzme papir i pročita: „Ne volim rastanke. Hvala na svemu od Ive!“
Iako stranac, Sari se ovaj čovjek činio prilično bliskim. Sad joj je bilo žao zbog tog trenutka u kojem su se trebali oprostiti od njega. „Mogao je nešto spomenuti“, ljutila se ona. Vlatko krene na terasu i sjedne te se primi kave. „Znaš da si sebična. Sigurno je našao smještaj i nije htio opraštanja. Bio je tu, sad je otišao i gotovo! Dođi, popij kavu“, gotovo ljutito odgovori Vlatko.
Ona nevoljko pođe prema terasi i još se nekoliko puta osvrnu na džip koji je sada, otvorenih vrata, zjapio prazan. „Sve je to navika. Vidiš kako se brzo čovjek navikne na nešto što zapravo nema veze s njim i nije to niti htio.“ Vlatko je mudrovao želeći zaključiti taj razgovor.
„Imaš pravo, priznajem, no to ne znači da mi ne treba biti žao. Iva je bio mnogo bolje društvo od mnogih naših prijatelja. Pošten i dobar.“ Oboje ušute, svjesni da nemaju zašto raspravljati jer odluka nije bila njihova, niti su na nju mogli utjecati. Radost s kojom su ujutro izašli van da popiju kavu, nestala je, a njihova spuštena ramena i pognute glave, govorile su sve.
Nekoliko je dana prošlo, a Ivi niti glasa. Nakon nekoliko razgovora odlučili su da tako i ostane. Neće ga tražiti. Kako je došao, tako je i otišao: tiho, bez suvišnih riječi i gesta.
Spremajući ručak, sjeti se da u vrtu ima još malo salate i pođe je ubrati. Vrt, već opustošen jesenjim maglama još je sačuvao nešto zelenila. Uglavnom je to bila salata i nekoliko kupusnjača. A u udaljenom dijelu vrta ona opazi nešto novo; zdrava i vitalna sadnica nije tu bila prije nekoliko dana. Ona priđe bliže i uspije pročitati tekst na etiketi. Tek joj sada pođu suze i nije ih mogla zaustaviti dok nije došao Vlatko čudeći se što je nema. „Što je?“ upita zabrinuto suprugu.
„Trešnja!“ odgovori ona.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.