Fra Joakim Jaki Gregov rođen je 5. rujna 1952. u Pašmanu, od oca Augustina i majke Petrice rođene Grgin. Odrastao je u pobožnoj obitelji kovača, uz brata Radu i pokojnog brata fra Stjepana Gregova, dugogodišnjeg misionara u Argentini. Upravo je u očevoj kovačnici prvi put osjetio stvaralački poriv koji će ga kasnije odvesti prema kiparstvu.
Nakon završene Franjevačke klasične gimnazije u Splitu, 1972. stupa u Franjevački red. Studij filozofije i teologije završava 1980. u Splitu. Već tijekom studija pokazuje izraziti umjetnički talent, što ga 1981. vodi na Visoku školu dekorativnih umjetnosti u Rim, gdje studira kod kipara poput Bernarda Maria Ciaccie. Njegov prvi značajni kiparski rad „Pieta“ osvojio je prvu nagradu na međunarodnoj izložbi Biennale del Lazio.
Životni put vodio ga je kroz različite službe: od misionara u Kanadi (Montreal, crkva sv. Nikole Tavelića) i SAD-u (1985. – 1991.), preko kapelana Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata, do gvardijana Franjevačkog samostana na Hvaru (1999. – 2003.). Za svoj doprinos tijekom rata odlikovan je činom zapovjednika bojnog broda.
Posljednje godine života proveo je na Hvaru, gdje je nastavio svoje umjetničko stvaralaštvo u samostanskom ateljeu. „Fra Joakim je ostavio neizbrisiv trag kao umjetnik i duhovnik. Njegova djela, od brončanih reljefa do monumentalnih sakralnih kompozicija, krase brojne crkve i sakralne prostore“, istaknuto je na mrežnoj stranici Provincije.
Stipe Božić je snimio dokumentarni film „Dva brata fratra“, koji govori o dvojici braće, pokojnima fra Stjepanu i fra Joakimu Gregovu.
Govorio je fra Jaki, kako su ga od milja zvali:
- U sve ribarske štorije virujen, ako nije baš velika laž posridi. Jer na moru ti se takve stvari mogu dogodit da ni sam sebi ne možeš virovat šta si doživija – ćakula s fra Joakimom Gregovom kojem savršeno pristaje nadimak Jaki - u prvo sunčano jutro nakon dugih kiša u vrtlu uz franjevački samostan u Hvaru.
Fra Jaki, osim što je župnik Milne i gvardijan samostana čiji je ujedno i jedini član, akademski je kipar i vrlo jak ribar – ali u zadnje vrijeme samo s ostima pod sviću i to s profi-dozvolom, k tome i sjajan kuhar, koji nakon talijanskih, američkih, kanadskih i njemačkih godina, zadnjih sedamnaest čuva samostanske zidine u Križnoj luci. I pućka lulu. Baš nam je lipo na suncu i burinu sjediti za stolom, okruženi smo ribarskim artima, vršama, mrižama, plutima, parangalima, odljevima skulptura i kamenim kipovima. Puniš, pućkaš, pališ, čistiš…
- Je lipo, al’ puše malo jače, a ja san uvatija prikjučer na Klisu, pokisa san dok san bira kamen za jedan spomenik. A lula? Uvatija san je se 1980. godine nakon šta sam bacija španjulete. Poklonili su mi ih, a mislin i priko sto pedeset, a koristin uvik jednu, dvi iste. Lula nije samo puši i vuci, to je cili jedan mali ritual; puniš, pućkaš, pališ, čistiš, pa opet – objašnjava.
Joakim Gregov, rodom iz Pašmana na Pašmanu pristupio fratrima Provincije svetoga Jeronima Dalmatinca nešto kasnije nego što bi bilo uobičajeno, s 23 godine, a upoznao ih je u samostanu svetoga Dujma u Kraju na svom otoku, navodno prvom franjevačkom samostanu s ove strane Jadrana. I mjestu gdje se 1208. godine sam Sveti Frane Asiški iskrcao spašavajući se od oluje. No za primat tog mjesta koji kroničari ne spominju izrijekom nadmeću se i Zadar, Split, Šibenik, Dubrovnik... Fra Jaki po vitru, a riječ je najvjerojatnije o jakome jugu, smatra kako je riječ upravo o Kraju...
Fra Jaki je ostao jak kao čovjek, svećenik, umjetni, jak u tragu, tragu u beskraju, preselio se u naša srca u kojima se već odavno udomio.
Nikola Šimić Tonin
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.