U dalekoj Africi, na rubu pustinje i savane,
gdje sunce jutrom visoko grane,
jedan je cvjetić niknuo,
i cijelom svijetu na pozdrav kliknuo.
Skrivenog u suhoj travi,
prvo ga pozdraviše mravi.
Pa zatim slonova krda,
i jedna hijena sasvim luda.
Došla su potom i dva orla druga,
i jedna zebra šarenih pruga.
Pa zatim žirafa vitkog vrata,
i jedan mravojed prava smlata.
Govorili su mu svi da je krasan
i kao sunčev dah jasan.
No kada se cvjetić u oku antilope vidio,
malo se sam sebi previše svidio.
Umisli da ljepoti njegovoj samo je sunce ravno,
a ono je u svugdje u svijetu slavno.
Čangrizav odjednom posta čak,
i svi su mu počeli dizati tlak.
Tvor mu je smrdio,
žirafu je grdio.
Slona je za surlu potezao,
a ni od ružnih riječi nije prezao.
„Budite pristojni,
ljepote moje niste dostojni.
Samo je sunce mojoj ljepoti ravno
a ono je od davnina slavno.“
Zaobilazili ga potom svi u širokom luku,
prepuštali ga njegovom narcisoidnom muku.
No jednoga dana nije ni slutio cvjetić taj
da njegovoj ljepoti bliži se kraj.
Sa njegove žute krune glave
latica prva na tlo pade.
Pa zatim druga i treća,
i nesta cvjetiću sreća.
A poslije obilne kiše,
Nimalo mu se dobro ne piše.
Jer kada sve bujati stade,
njegova glava na tlo pade.
Cvjetova raznih more jedno
istoga trena iz tla nikne
a on kukavno stvorenje bez krune bijedno,
glavom na tlo skvikne.
No kada je svenuo,
duh mu nije klonuo.
Shvatio je tada istinu jednu,
ali samu po sebi vrlo vrijednu:
Da ljepota kratko traje
ako sama po sebi smisao postojanja daje.
I odluči da kada ponovno nikne,
ima da sasvim novim životom klikne.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.