Zorica Antulov | Djevojčici

Ne kidaj tvrdom rukom pletenice nježne.
Skini ih potiho i nježno pohrani.
U ostavi modroj gdje stanuju vile
haljinu potraži, u njoj se pojavi.

Ne podij ponesi jato feniks ptica.
Nek svijetli perje, nek se perje sjaji...
Zajaši vjetar što po tlu se vuče,
nek se k nebu diže, huk mu ne pritaji.

Otmi se zamci nametnute noći.
Ne može ti ništa, čvrsta pred nju stani.
Prihvati poziv lutalice noćne,
oblaka nebeskog, i s njim maštu hrani.

Otmi se zamci neke tuđe noći
i ranjene zvijeri ne ostavljaj trag.
Nek te vazda prati jato feniks ptica...
Svoj svjetleći pusti da poleti sag.

Ne kidaj tvrdom rukom pletenice nježne.
I ne daj se, ne daj nametnutom snu -
ni oca ni majke, društva, tuđeg boštva...
Pjesmu srca slušaj. Privij se uz nju!